Mac’n’cheese (makaroni sa sirom) klasično su jelo američke kuhinje. Jedno je to od onih jela u kojim se krše apsolutno sva pravila koja inače vrijede za pripremu tjestenine, a opet sve skupa tako dobro funkcionira. Vjerojatno zbog te nemoguće količine ugljikohidrata i masnoća. 😀Gotovo svaki Amerikanac ovo jelo smatra utješnim podsjetnikom na djetinjstvo.
Quiche s bučom, feta sirom i lješnjacima zvuči pomalo neobično ali i dosta ukusno, zar ne?Quiche inače nije hrana koju često poželim, ne znam zašto je tome tako jer ova francuska slana pita može biti toliko
Evo priznat ću vam svoju mračnu tajnu – u gluho doba noći volim se ušuljati u kuhinju i pored frižidera gricnuti kasnu večeru. Užasna je to navika i fakat se borim da je se riješim.
Teško mi je nakon svega sjesti za kompjuter i pisati o receptima i kuhanju. Sve mi se to čini tako beznačajno i trivijalno, a opet svi moramo jesti, povremeno se i zasladiti. Jer život ide, čak i u ovom novom obliku. Pa eto, pošto se živjeti mora pokušat ću i ja raditi sve ono što mogu kako bi barem zadržala privid normalnosti.
Moj dragi ne jede tjesteninu. Zapravo on ne jede gluten, ali niti bilo kakve druge žitarice.
S druge strane, ja sam potpuno ovisna o tjestenini, domaćem kruhu i svim finim glutenskim proizvodima.
Moram, jednostavno moram s vama podijeliti ovaj recept. Već dugo je na čekanju što nije fer prema njemu jer, ljudi moji, ove palačinke su predivne.
Nema jeseni bez šuštanja suhog lišća, mirisa pečenih kestena i pokoje kapi kiše. Sve jesenje boje kao da se trude boriti s tim sivim kišnim kapima i prekratkim danima pa su potpuno tople i neodoljive. Hladnim zrakom se šire mirisi cimeta i klinčića, čaja i čokolade, a iz moje kuhinje dopire i miris pečene hokaido tikve.
Svake godine u ovo doba objavim bar jedan recept za juhu od tikve. Pomalo dosadno – reći ćete?! Ne, nije – odgovorit ću vam.
Ne znam zašto, ali mene gotovo svako godišnje doba iznenadi. Iako objektivno već dugo znam da je jesen stigla nekako mi je tek ovaj vikend došlo do glave da je jesen zbilja, zbilja stigla.
Malo je stvari koje me još uvijek onako istinski uzbuđuju i raduju. Mislim da je to je jedna od glavnih karakteristika starenja, više nas ne raduju male stvari, malo toga nam stvara ono histerično uzbuđenje koje smo kao djeca mogli svakodnevno okusiti.
Nemam neki problem s ovom činjenicom, znam da je to život i priroda i protiv toga ne mogu.
