Što mislite jel sada sigurno reći da je stiglo proljeće? Radujem mu se pa ne bi htjela izazvati kakav urok ako to konstatiram prerano. 😀 😀
S proljećem obično stigne i proljetni umor, a sudeći po količini umora koju osjećam zadnjih dana ono je jamačno tu. Kažu da svaka druga osoba osjeća simptome proljetnog umora, a eto ja sam očito ta druga sretnica.
Danas vam donosim jedan jednostavan recept koji je idealan za ljetno vrijeme kada nam se ne petlja puno po kuhinji, kada od vrućine baš i nemamo apetita i kada nam svakako treba više tekućine.
Neke subote ne počnu uopće onako kako smo planirale. Probudi nas prolom oblaka i kiša, zvjerka ustane na lijevu nogu i sve krene nekako naopako.
Nema jeseni bez šuštanja suhog lišća, mirisa pečenih kestena i pokoje kapi kiše. Sve jesenje boje kao da se trude boriti s tim sivim kišnim kapima i prekratkim danima pa su potpuno tople i neodoljive. Hladnim zrakom se šire mirisi cimeta i klinčića, čaja i čokolade, a iz moje kuhinje dopire i miris pečene hokaido tikve.
Juha od polubiža, kako mi zovemo suhi grašak, je nešto što se kod nas kuha od kad pamtim. Ovo je ona vrsta juhe koja se oduvijek posluživala kao samostalno jelo i za kojom sam kao dijete ludovala.
Imam neobjašnjiv talent totalno profulati vremenske prilike.
Kad kažem ‘profulati’ onda to mislim doslovno. Tako za one dane kad pada kiša ja obično pripremim sandale i ne ponesem kišobran.
Djeca su pomalo čudna kad je hrana u pitanju. Vole šareno, al ne podnose zeleno, vole voće, ne vole povrće, gnjave s mesom, gnjave s ribom…
Sve su to radosti koje prolazi majka i hraniteljica djeteta ispod godine dana.
Ali ne čudi me to jer i ja sam bila takva kao dijete, više sam voljela neka instant rješenja od prave domaće hrane.
…za današnji ručak.
Znam da sam vam obećala neke sasvim drugačije recepte, dugujem vam kolač od kave i jednu jako, jako finu kavicu, ali dozvolit ćete mi ovaj intermezzo s jednim slanim, konkretnim jelom.
Svake godine u ovo doba objavim bar jedan recept za juhu od tikve. Pomalo dosadno – reći ćete?! Ne, nije – odgovorit ću vam.
Počet ću vjerovati da mi netko šalje gastronomske kozmičke poruke i navodi me na gurmanski blud. U posljednjih par tjedana nije bilo mjesta na koje bi sjela u miru popiti kavu, a da netko pored mene nije izvadio torbu/vreću/kutiju punu vrganja. Progonili su me sa svih strana i sve je upućivalo na činjenicu da ćemo ih ove jeseni jesti češće nego ikad prije.