Babka s pestom od lišća mrkve nastala je kao moj pokušaj smanjivanja bacanje hrane. Posljednjih nekoliko dana dosta intenzivno razmišljam i pišem o tome. Važna je to tema o kojoj samo povremeno aktivno pišemo i razgovaramo, a istina je da nam se svima dogodi da bacimo stvari koje ne bi trebali.
Novogodišnje jutro već nekako tradicionalno volim započeti pripremom kruha. Više je to ritual nego stvarna potreba, ali čini mi se da ima nečeg vrlo simboličnog u tome.
Uživam u pripremi kruha, ona za mene ima gotovo terapeutski učinak. Oduvijek tako razmišljam o dizanom tijestu, gledam na njega s određenom dozom strahopoštovanja, ali i velike ljubavi.
Napokon je došao mjesec šarenih karnevala i ljubavi, a s njim i recept za srcolike krafne. Uvijek mi se čini da je veljača tako vesela i zaljubljena kako bi lakše prebrodili sivilo i hladnoću usamljene zime i lakše dočekali proljeće.
Danas ćemo malo o buhtlama. Može?
Tema je na prvi pogled svakodnevna, ali ipak ima nešto u tim malim pahuljicama dizanog tijesta što me uvijek i ponovno oduševljava.
Sretna vam nova godina ljudi! Nadam se da će vam ova 2019. donijeti sve ono što si priželjkujete te da ćete biti okruženi ljudima koje volite, sretni i veseli.
Danas sam neplanirano ostala doma u ležećem položaju. Stisnula me neka viroza i ne mogu se pomaknuti. No, ako sam osuđena na kauč i papirnate maramice to ne znači da ne mogu biti i korisna. 😀
Nakupilo mi se recepata koje želim podijeliti sa vama, a kako sam stvarno stalno u strci (i ne, ovo u mom slučaju stvarno nije floskula) viroza mi je možda dobro i došla da konačno usporim.
Pão de queijo mali su brazilski kruščići napravljeni od brašna tapioke i sira, a ja bi nadodala i da su apsolutno neodoljivi.
Otkrila sam ih slučajno ili bolje rečeno otkrila mi je moja prijateljica Matea.
Ne znam zbog čega, ali oduvijek sam bila fascinirana dizanim tijestom. Jednostavno me oduvijek oduševljavala izrada kruha i peciva, gotovo kao da je riječ o nekoj čaroliji ili barem alkemiji.
Vikendi su jedino vrijeme kada stignem fotografirati i raditi za blog, posebno kada su dani ovako kratki i tmurni, a ja ionako dolazim doma po mrklom mraku.
Zbog toga moji vikendi ponekad izgledaju potpuno histerično i čini se kao da vodim neku utrku s vremenom u kojoj pokušavam izbalansirati zacrtani plan i sve one druge obaveze. Uglavnom roditeljske.
