Kod mene još nema blagdanskog duha, prigušenih scena sa svijećama i treptavih lampica. Iako nas već dobrih mjesec dana sa svih strana bombardiraju upravo takvim prizorima, na sve sam to ostala nekako ravnodušna. Ne znam što bi vam rekla, svo to adventsko ludilo me zasitilo i umorilo prije nego li je sam Božić i stigao. Čini mi se sve to skupa pretjerano i nerealno.
Ne znam zbog čega, ali oduvijek sam bila fascinirana dizanim tijestom. Jednostavno me oduvijek oduševljavala izrada kruha i peciva, gotovo kao da je riječ o nekoj čaroliji ili barem alkemiji.
Večeras neću biti sentimentalna i cmizdrava, obećavam. Danas ću vam pisati o jednostavnom i poprilično zdravom desertu koji sam nazvala veganska panna cotta.
Moja baka nije bila žena od kolača. Ona je u svemu bila konkretna (no bull shit) osoba pa tako i u kuhanju. Kuhala je jednostavno, tradicionalno, sezonski i nikad nije pretjerivala.
Vikendi su jedino vrijeme kada stignem fotografirati i raditi za blog, posebno kada su dani ovako kratki i tmurni, a ja ionako dolazim doma po mrklom mraku.
Odlučila sam danas podijeliti s vama recept za jednu od mojih omiljenih torti. Zapravo, to sam odlučila još prošli tjedan, a onda mi je palo na pamet da bi mogla i snimiti video.
Ne treba suditi knjigu prema koricama pa uglavnom to ne radim, ni u doslovnom ni u prenesenom smislu. Ipak, kad su kuharice u pitanju, sklona sam svakakvim predrasudama.
Kesten pire nije okus koji pamtim iz djetinjstva, ne sjećam se da sam ga ikad kao dijete jela, ali zato se itekako dobro sjećam mirisa pečenih kestena.
Moj dragi ne jede tjesteninu. Zapravo on ne jede gluten, ali niti bilo kakve druge žitarice.
S druge strane, ja sam potpuno ovisna o tjestenini, domaćem kruhu i svim finim glutenskim proizvodima.
Sinoć sam došla dosta kasno doma. Imala sam radionicu koja je bila divna, skuhali smo pet preukusnih rižota i pritom se zabavili, svašta naučili i dobro najeli.
