Već neko vrijeme me svrbi prst na gumbu „delete blog“. Svaki dan ga zamotalo stisnem i pošaljem sve ovo, tri godine truda i rada, u zaborav. Onda mi nekako bude žao pa ga pustim neka i dalje živi.
Vjerujem da bi sinoć i obrisala blog da se ne nije dogodilo svojevrsno čudno.
Ljubav treba slaviti, ljubav je rijetka i rijetko kada je ono o čemu nam pjevaju pjesnici. Ljubav je slavlje sama po sebi.
Giovedì gnocchi, Venerdi pesce, Sabato Trippa… stara je rimska uzrečica koja bi u slobodnom prijevodu značila: četvrtkom njoki, petkom riba, subotom tripice.
Morate priznati da je Internet jedna divna i vrlo moćna stvar.
Povremeno upadnem u kreativnu krizu ili neku blokadu kad je kuhanje u pitanju.
Rekla bih da sam trenutno u takvoj fazi, ništa mi se ne kuha, a ni nemam neku ideju što bi jela.
Gotovo za svako jelo koje volim znam kad sam ga prvi put isprobala i kada sam ga zavoljela.
Pohati se može gotovo sve: meso, povrće, voće, pa čak i slatkiši.
Da, da dobro ste pročitali pohati se mogu i slatkiši.
Kažu da treba biti zahvalan, treba biti zahvalan na svemu: što imaš posao, što imaš krov nad glavom, što ne hodaš po svijetu gol, bos i ne depiliran, što si zdrav, što primaš plaću… Uglavnom treba bi
Oko jedne stvari se svi možemo složiti, a to je da ni jedan hrvatski dom na badnjak ne miriše na curry. Ni jedan osim mog.
Vrijeme nije linearno, vrijeme je kaos, ono što je sada već je prošlost, a budućnost nastupa sada.