Gotovo svaki dan kuham, posebno od kad sam uvela sistem ručanja na poslu, tako svaku večer kuham nešto za slijedeći dan. Iako, možda, to zvuči kao neki izazovan zadatak uopće nije tako, naime većina stvari koje pripremam naprave se za čas. Istina je da često koristim neke sastojke koji nisu uobičajeni u našoj kuhinji pa možda to ostavlja dojam kompliciranosti.
Navodno je proljeće, kažem navodno jer sam neki dan morala ponovno uključiti grijanje… Toliko o tome.
Kad sam tek počele raditi jako sam nadobudno pristupala pitanju prehrane pa sam si tako svaku večer kuhala ručak za sutradan koji bi spakirala u zdjelice nosila na posao.
Dok sjedim za kompjuterom i pokušavam se koncentrirati na pisanje ovog posta bombardiraju me smetnje sa svih strana.
Nakon što je Had oteo Perzefonu, Demtra je tugovala danima. Povukla se s Olimpa i besciljno lutala zemljom. Već izgladnjelu boginju ugostio je kralj Kelej, ne sluteći da se radi o vrlo uglednoj gošći.
Pitam se što danas znači biti žena. Ne žena u biološkom smislu jer to je bar jasno, pitam se što znači biti žena u sociološkom smislu.
Danas sam baš nadahnuta za pisanje, na koji god blog zavirim nađem pregršt stvari koje bi komentirala i riječi same poteku.
Za vrućih dalmatinska ljeta ruča se tek kad popusti zvizdan.
Znam, znam zvuči pretenciozno ali zapravo se radi o vrlo banalnom receptu. Riječ je o ribi pečenoj u pergament papiru (papiru za pečenje).
Dakle dokazano je, možda ne baš znanstveno, no dokazno je da što smo stariji vrijeme brže prolazi.
