Nije neka tajna da ja intenzivno kuham tek koju godinu. Kuhanje me nije ni najmanje zanimalo veći dio mog odrastanja i sazrijevanja, sjećam se tek par dječjih (ali doslovno dječjih) pokušaja pravljenja kolača. Ti pokušaji su nastali iz čiste sebične želje za nečim slatkim, a ne iz ljubavi prema kuhanju.
Kad sam počela studirati bila sam opsjednuta knjigama, stručnim naravno, nisam mogla dočekati Interliber da kupim kakav naslov po sniženoj cijeni.
Nedavno sam jela ovaj kolač u jednom zagrebačkom restoranu pod imenom Japanska torta od sira.
U ovom hladnom i otuđenom svijetu, u svijetu u kojem često zaboravljamo na istinske vrijednosti, teško je prisjetiti se pravog značenja Božića.
U maniri najbolje meksičke telenovele započela je i ova priča.
Nekoć davno, u drevnoj zemlji Grčkoj vjenčao s kralj Pelej s morskom boginjom Tetidom.
Prije nekih tjedan dana uhvatila me neopisiva želja za kolačem s kokosom. Po cijele dane samo sam o tome razmišljala i slagala moguće kombinacije u glavi.
Sjećam se kad sam tamo devedeset i neke prvi put čula ovu pjesmu. Obuzela me u potpunosti.
Sada, gotovo 20 godina kasnije, sam je konačno čula u živo.
…look what I’ve done to your bundt mom…
Davno sam probala pecan orahe, jela sam ih u nekom američkom sladoledu koji se pojavio u lokalnoj trgovini.
Godinu dana nakon najveće katastrofe koju je moja kuhinja vidjela, evo njih ponovo. Kroz tih godinu dana su me progonili poput kakve filmske noćne more.
Ne znam kako je kod vas no mene ovako nagla promjena vremena baca u neko čudno raspoloženje.