Ako vam se čini da doživljavate déjà vu u potpunom ste pravu.
Ovo nije novi recept, ovo je onaj stari recept za artičoke s bobom i graškom. Opet sam ih kuhala neki dan, onda sam ih malo i fotkala i zaigrala se s njima, mislila sam na stari post staviti nove fotke da bi na kraju odlučila kako ova poslastica zaslužuje puno više od onoga što sam o njoj napisala prije dvije godine.
Pašticada mi je jedno od omiljenih jela. Mogla bih čak reći da mi je to najomiljenije jelo na svijetu.
Pokušavam se vratiti u staru rutinu, onu rutinu jutarnje masaže u tramvaju i jurcanja od stanice do stanice kako ne bi zakasnila na posao.
Kako bih pokušala razoružati sve skeptike koji sad frkću nosom na ovu kombinaciju, reći ću vam da je ovo jedno iznimno ukusno jelo.
…kakvu još niste doma napravili!
Ponekad se pitam postoji li jednostavnija stvar na svijetu?
Pizzu gotovo svi vole, gotovo je na svakom koraku, u svakom kutku svijeta, pizza je svuda oko nas.
Kakav grozan i tmuran dan, a već smo se poveselili da je stiglo proljeće!
Toliko smo se poveselili da smo sinoć oko osam još uvijek šetali Trgom u proljetnim jaknicama.
Nekako mi se čini da je krumpir postao ponešto zanemaren u zadnje vrijeme.
Svako tko je iti malo prehrambeno osviješten reći će vam da radije birate nešto drugo kad su prilozi u pitanju.
…ili po našem šenon i što sam radila s njim. 🙂
Ako slučajno ne znate, romanesco je rođak naše stare dobe cvjetače, a njegova pojava se prvi put bilježi još u 16. stoljeću u Italiji.
…za današnji ručak.
Znam da sam vam obećala neke sasvim drugačije recepte, dugujem vam kolač od kave i jednu jako, jako finu kavicu, ali dozvolit ćete mi ovaj intermezzo s jednim slanim, konkretnim jelom.
Crne trube su mi apsolutno najdraže gljive. Kao prvo crne su što je samo po sebi već dovoljno da mi se svide. Kao drugo iznimno su ukusne i delikatne i nekako odskaču od cijelog gljivarskog svijeta.
