Ovaj smo tjedan uglavnom proveli unutar svoja četiri zida.
Na to nas je jednim dijelom natjeralo tmurno vrijeme, a jednim dijelom i dosadne jesenske viroze.
Njih se izgleda nikako ne možemo riješiti i taman kad završimo jednu turu iz vrtića dobijemo novi paketić virusa.
Ti virusi nisu ni najmanje selektivni, pokose nas sve bez pitanja i uljepšaju još jedan tjedan.
Kad sam bila mala često su mi prijetili rečenicom: „Vidjet ćeš ti kad narasteš!“
Ta se prijetnja obično odnosila na moje protestiranje da nešto nikad neću napraviti, da nešto nikad neću probati ili zavolje
Pašticada mi je jedno od omiljenih jela. Mogla bih čak reći da mi je to najomiljenije jelo na svijetu.
Crne trube su mi apsolutno najdraže gljive. Kao prvo crne su što je samo po sebi već dovoljno da mi se svide. Kao drugo iznimno su ukusne i delikatne i nekako odskaču od cijelog gljivarskog svijeta.
Prvi wok sam kupila 2006. godine u Ikei u Beču. To je bio onaj njihov standardni, teflonski wok od 7 eura.
Gotovo svaki dan moj dragi i ja vodimo isti rat oko jela, ovo bi se čak moglo nazvati i pasivnom agresijom. On me nazove oko 2 – 3 i postavlja mi pitanje što ćemo danas jesti za ručak.
Uvijek mi je teško vratiti se blogu i pisanju nakon dužih stanki. Nekako ne znam od kuda bih počela, baciti se odmah na kuhanje i hranu ili napisati kratak izvještaj o tome što sam radila dok se nisam bavila kuhanjem.
Moja ljubav prema Grčkoj i svemu grčkom traje gotovo trideset godina, ili preciznije cijeli moj život.
Rekli su mi da što god radila u Novu godinu ne ulazim s peradi na stolu. Jesti perad na početku Nove godine navodno je najgore što se može učiniti i tako započeta godina nikako neće biti prosperitetna.
