Sva moja sjećanja vezana su uz hranu.
Dobro ne baš sva, ali uvijek kad razmišljam o onim malim svakodnevnim trenucima u misli prizovem mirise iz kuhinje. I još danas ne mogu reproducirati miris bakine šnicle na naglo, a i tu aromu i mekoću ne postižem koliko god se trudila.
Ili je zbilja u djetinjstvu sve nekako bilo ljepše ili je baka imala bolje mesare od mene.
Danas se kao jede riba, jel?
He, he, ja sam upravo ručala lijepi komad svinjetine s grila, al ne obazirite se na mene, ja ionako nikad nisam pretjerano držala do tradicije.
Ovo mi je najdraži dio dana, skoro pa gluho doba noći kad veliki i mali već spavaju. Ja si tada napravim šalicu čaja, konačno sama sa svojim mislima, spremam se ispričati vam priču o svojim lopovskim podvizima.
Ove godine sam malo promijenila repertoar na blogu i, kao što i sami vidite, nisam vas obasula slatkim receptima par dana prije Božića.
Uporno ignoriram činjenicu da je prosinac, ignoriram i činjenicu da se magla ne diže cijeli dan i da je vrijeme hladno, trulo i sivo. Također, odolijevam lampicama, kuglicama i kolačima. Za sada.
Donosim vam jedan brzopotezni recept večeras.
Iako je kasna ura za ovakvu spizu, ništa vas ne sprječava da već sutra ovako nešto pokušate kod kuće.
Moja mala asistentica i ja često kuhamo ječam. Zapravo ja kuham, a ona izvlači lonce i posude iz donjih kuhinjskih polica.
Dragi moji, prošlo je i previše vremena od mog posljednjeg posta i čini mi se da je krajnje vrijeme da prekinem tu neugodnu šutnju.
Već par tjedana se hrvam s ovim postom i nekako ne mogu pronaći dobar početak.
Kad sam bila mala često su mi prijetili rečenicom: „Vidjet ćeš ti kad narasteš!“
Ta se prijetnja obično odnosila na moje protestiranje da nešto nikad neću napraviti, da nešto nikad neću probati ili zavolje
Kad su brzinski ručkovi u pitanju nekako instinktivno pomišljam na piletinu. Iako se moja jača polovica s tim instinktom ne slaže baš uvijek i gunđa o nekoj svinjetina, piletina ipak često odnese pobjedu.
