Cijeli dan me okupira jedna misao, rekla bih čak da sam ju raščlanila do filozofske razine. Naime današnji dan sam provela na jednom dosadnjikavom seminaru. Kako je seminar sam po sebi nezanimljiv, intelektualno ne zahtjevan i u osnovi kompilacija demagogija kojih smo se naslušali posljednjih desetak godina imala sam vremena za razmišljanje.
Ne znam kako je kod vas no mene ovako nagla promjena vremena baca u neko čudno raspoloženje.
Današnja kiša mi od ranog jutra zagorčava život. Sve je počelo s jutrošnjim odlaskom na posao kad sam zaboravila ponijeti kišobran.
Prošli vikend smo proveli na Velebitu, točnije u selu Krasno. Da vas odmah razočaram još uvijek nisam otkrila atletu u sebi te sam planinarenje svela na minimum, ipak dočepala sam se Zavižana.
Brankina kuhinja mi je jako bliska i ako bi trebala izabrati jedan kulinarski blog po kojem bi organizirala svoj tjedni meni to bi definitivno bio njezin blog.
Suša, samoća i tišina potrebni su za uspijevanje masline. Ova izdržljiva biljka zbilja ne traži puno, traži samo ono čega je na mediteranu u izobilju (bar je nekoć tako bilo).
Tijekom radnog tjedna obično nemam previše vremena za smišljanje složenih jela koja se dugo kuhaju. Kod nas je kuhanje podijeljena aktivnost pa kad oboje radimo kuha onaj koji prije stigne.
Pečeni picek s krumpirima za tipični nedjeljni ručak…
On nedjeljom voli imati ono što mi nazivamo „kršćanski ručak“, a pod tim se podrazumijeva pečeno meso, krumpir, zelena salata i desert, kaj se n
Sjećam se da nisam pretjerano ljubila bob kad sam bila mala. Kod nas se najčešće spremao lešo ili s bižima i artičokama.
Da mi je prije samo par godina netko rekao za ovu ljubavnu kombinaciju vjerojatno bi zakolutala očima od užasa, a sada ju strastveno uživam.