Godinu sam započela kruhom, a nastavljam je u istom tonu. Ponovno dizano tijesto, ali ovaj put konkretnije i bogatije – krafne. I to ne bilo kakve krafne, već one male šuplje, šarene i vesele -američke krafne. One što se na književnom hrvatskom jeziku nazivaju donut.
Sretna vam nova godina ljudi! Nadam se da će vam ova 2019. donijeti sve ono što si priželjkujete te da ćete biti okruženi ljudima koje volite, sretni i veseli.
Pão de queijo mali su brazilski kruščići napravljeni od brašna tapioke i sira, a ja bi nadodala i da su apsolutno neodoljivi.
Otkrila sam ih slučajno ili bolje rečeno otkrila mi je moja prijateljica Matea.
Jutro nije moje doba dana i iskreno ne znam što bi vam napisala o svojim jutarnjim ritualima, a da ne zaplačemo svi skupa. Bilo od tuge ili od smijeha.
Ne znam zbog čega, ali oduvijek sam bila fascinirana dizanim tijestom. Jednostavno me oduvijek oduševljavala izrada kruha i peciva, gotovo kao da je riječ o nekoj čaroliji ili barem alkemiji.
Jedna od pozitivnih strana vikenda (osim svih onih očitih) je činjenica da možeš sjesti i doručkovati ko čovjek. Polako i u miru, a zatim još satima lagano ispijati kavu.
Nešto je čarobno u domaćem kruhu i čini mi se da s njim sve u kuhinji počinje i završava. On je osnovna namirnica bez koje nam je svakodnevni život nezamisliv.
Kao što ste možda primijetili opet sam u malom zatišju, nagomilale su mi se obveze koje nisu kulinarske prirode, ali to ne znači da ne kuham punom parom.
Jogurt od kokosovog mlijeka tema je koje sam se uhvatila potpuno slučajno.
Sjećate se kako smo se prije nešto manje od godine dana Matejka, Maja, Sanja i ja uključile u projekt održivog života robne kuće IKEA .
