Danas se kao jede riba, jel?
He, he, ja sam upravo ručala lijepi komad svinjetine s grila, al ne obazirite se na mene, ja ionako nikad nisam pretjerano držala do tradicije.
Ipak, ostavila sam sa strane recept za ovog krasnog lososa za sve vas koji danas birate nešto laganiji obrok.
Ja sam vam inače neka čudna vrsta Dalmatinke. Većinu svog života sam provela tvrdeći da ne volim ribu.
Ovo mi je najdraži dio dana, skoro pa gluho doba noći kad veliki i mali već spavaju. Ja si tada napravim šalicu čaja, konačno sama sa svojim mislima, spremam se ispričati vam priču o svojim lopovskim podvizima.
Uvijek se obradujem prvim pahuljicama snijega.
Nisam vozač i prometni kaos me ni najmanje ne tangira, volim pješačiti imam dobre gojzerice i nikakvi vremenski uvjeti me u tome ne mogu omesti.
Uporno ignoriram činjenicu da je prosinac, ignoriram i činjenicu da se magla ne diže cijeli dan i da je vrijeme hladno, trulo i sivo. Također, odolijevam lampicama, kuglicama i kolačima. Za sada.
Rekla sam vam u prošlom postu kako sam pripremila još nešto fino (uz one krekere) od slanutkovog brašna.
E pa to ‘nešto fino’ upravo gledate pred sobom.
Često mi se dogodi da jela koja napravim totalno na brzinu i bez nekog plana budu baš najukusnija.
Tako je bilo i jučer kada sam baš na brzinu napravila ovaj hummus, smo za sebe i svoj gušt.
i što s njom?
Vruće mi je i ne mogu se natjerati napisati novi post, a ne mogu se niti natjerati nešto konkretno skuhati. Jedino što mi preostaje je raditi salate. U svim mogućim kombinacijama.
Ako vam se čini da doživljavate déjà vu u potpunom ste pravu.
Ovo nije novi recept, ovo je onaj stari recept za artičoke s bobom i graškom.
Ponekad se zaljubim u recept na prvi pogled.
Baš kao što se nekima dogodi kemija s ljudima tako se meni dogodi kemija s receptom.
Pokušavam se vratiti u staru rutinu, onu rutinu jutarnje masaže u tramvaju i jurcanja od stanice do stanice kako ne bi zakasnila na posao.
