Kakav grozan i tmuran dan, a već smo se poveselili da je stiglo proljeće!
Toliko smo se poveselili da smo sinoć oko osam još uvijek šetali Trgom u proljetnim jaknicama. Kovali smo velike planove za današnji dan – vožnja biciklom, kavica u dvorištu omiljenog kvartovskog kafića, fotkanje pod krošnjama na Cvjetnom… Kad ono šipak, probudile su na mokre ulice i tmuran dan.
Nekako mi se čini da je krumpir postao ponešto zanemaren u zadnje vrijeme.
Svako tko je iti malo prehrambeno osviješten reći će vam da radije birate nešto drugo kad su prilozi u pitanju.
…ili po našem šenon i što sam radila s njim. 🙂
Ako slučajno ne znate, romanesco je rođak naše stare dobe cvjetače, a njegova pojava se prvi put bilježi još u 16. stoljeću u Italiji.
Uvjeravali su me mnogi da život s djetetom postaje ispunjeniji i kvalitetniji na svim razinama.
O, kako sam te mnoge htjela poslati k vragu prva tri mjeseca nakon rođenja moje žabice.
Hej narode! Jeste li živi i što ima s vama?
Mi smo žive i zdrave, a svaki dan nam donosi nova uzbuđenja pa o blogu ni razmišljam.
Volim boje, zbilja ih volim, iako bi samo letimičan pogled na moju garderobu mogao sugerirati upravo suprotno jer tamo nema ni b od boje. Tamo vlada tama crne, crne, još malo crne.
Nešto prije Božića uhvatila sam na televiziji film Čokolada. Iako sam ga pogledala prekonekoliko puta ni ovaj put nisam mogla odoljeti svim slasticama koje su glavni glumci u ovom filmu.
Ono što nas žene čini istinski posebnima je činjenica da je naše tijelo sposobno za totalnu transformaciju kako bi na svijet donijelo novo živo biće.
Danas sam onako totalno nenadano napravila super ukusan, a brz i jednostavan ručak. Pošto sam sama doma nisam planirala neke velike kulinarske egzibicije tako da sam baš iznenadila samu sebe.
Malo je stvari koje me još uvijek onako istinski uzbuđuju i raduju.
