Već neko vrijeme me svrbi prst na gumbu „delete blog“. Svaki dan ga zamotalo stisnem i pošaljem sve ovo, tri godine truda i rada, u zaborav. Onda mi nekako bude žao pa ga pustim neka i dalje živi.
Vjerujem da bi sinoć i obrisala blog da se ne nije dogodilo svojevrsno čudno.
Giovedì gnocchi, Venerdi pesce, Sabato Trippa… stara je rimska uzrečica koja bi u slobodnom prijevodu značila: četvrtkom njoki, petkom riba, subotom tripice.
Kažu da treba biti zahvalan, treba biti zahvalan na svemu: što imaš posao, što imaš krov nad glavom, što ne hodaš po svijetu gol, bos i ne depiliran, što si zdrav, što primaš plaću… Uglavnom treba bi
Dragi ljudi svima vam želim sretan Božić. Nadam se da ste ga lijepo proveli sa svojim voljenima i da ste se najeli preko svake mjere.
Kada mogu birati što bi jela za ručak ja uvijek odabirem tjesteninu. Moja jača polovica se obično buni kad čuje moj izbor i cvili da bi on jeo neko mesoooo.
Prvi wok sam kupila 2006. godine u Ikei u Beču. To je bio onaj njihov standardni, teflonski wok od 7 eura.
Ponedjeljak je, a ja sam već umorna preko svake mjere. Nažalost ove godine se ne mogu ni blagdanima veseliti kad padaju na tako glupe dane, u subotu i nedjelju.
Za neka jela ne znam što bi vam napisala. Ukusna su ta jela, mi ih ponovimo i po nekoliko puta ali naprosto mi ne dolazi inspiracija kad ih želim staviti na blog.
Prokleta je stvar taj šafran, prokleto je privlačan i još više skup.
Gotovo svaki dan moj dragi i ja vodimo isti rat oko jela, ovo bi se čak moglo nazvati i pasivnom agresijom. On me nazove oko 2 – 3 i postavlja mi pitanje što ćemo danas jesti za ručak.