Kad na ovom blogu ugledate srcoliku čokoladu to može značiti samo jedno – spremamo se za Valentinovo.
Ili ne baš. 😀
Da vam pravo kažem nismo vam mi baš od slavljenja Valentinova, nikad i nismo bili. No, za čokoladu smo uvijek pa onda zašto ne bi išli na ovu prikladnu, srcoliku varijantu.
Danas ćemo malo o buhtlama. Može?
Tema je na prvi pogled svakodnevna, ali ipak ima nešto u tim malim pahuljicama dizanog tijesta što me uvijek i ponovno oduševljava.
Deserti u čaši oduvijek su mi se činili pomalo nezanimljivim ili bolje reći, zbog svoje jednostavnosti, bili su uzrok moje apsolutne lijenosti da ih napravim. Ispostavilo se da nisam bila u pravu.
Godinu sam započela kruhom, a nastavljam je u istom tonu. Ponovno dizano tijesto, ali ovaj put konkretnije i bogatije – krafne. I to ne bilo kakve krafne, već one male šuplje, šarene i vesele -američke krafne.
Stigli smo do kraja još jedne godine. Uvijek mi se čini da dođe prebrzo i iznenada, kao da se ni ne okrenem, a Stara godina je već pred vratima.
Blagdani su za mene dobili posebnu čar onog trenutka kad sam postala majka. Iako sam ih voljela i prije nisam se toliko zamarala njima, za mene su to bili tek slobodni dani za odmor i pretjerivanje u hrani i piću.
Prosinac je pred vratima, lagano se pale lampice, smišljaju se delicije i sve je obilježeno onim slatkim iščekivanjem blagdana.
Čudna je ova jesen, topla je i suha. Tek šareno lišće i kraći dani polagano najavljuju zimu, a mi pokušavamo maksimalno iskoristiti ovo lijepo vrijeme. Provodimo poslijepodneva na zraku i u igri poslije škole.
Nostalgična sam u posljednje vrijeme.
Uhvati me ponekad takvo raspoloženje, posebno kad dani postaju kraći i hladniji.
2006. godine sam počela kuhati strastveno i intenzivno.
Kaže narod da jabuka ne pada daleko od stabla.
Iako je narod obično u pravu kod moje zvjerke to nije slučaj.
