Nostalgična sam u posljednje vrijeme.
Uhvati me ponekad takvo raspoloženje, posebno kad dani postaju kraći i hladniji.
2006. godine sam počela kuhati strastveno i intenzivno.
Dane sam provodila razmišljajući o novim kombinacijama okusa i egzotičnim namirnicama, bila sam u stanju provesti cijelo subotnje poslijepodne u potrazi za kardamomom ili zvjezdanim anisom.
Kaže narod da jabuka ne pada daleko od stabla.
Iako je narod obično u pravu kod moje zvjerke to nije slučaj.
Danas je toliko vruće da osjećam kako mi se mozak rastapa. Kad je ovakvo vrijeme nisam za ništa, a ponajmanje za kreativni rad.
Prošlo je mjesec i pol od mog posljednjeg posta i mogu vam reći da me to totalno iznerviralo danas. Obećala sam si da više neću raditi takve velike pauze u objavljivanju recepata.
Luda sam za kokosom, obožavam ga od kad znam za sebe. Kad sam bila mala moji su straci često kupovali kokos pa bi ga tata pilio, brusio i iz njega izvlačio sočno meso i vodu koju smo obavezno pili.
Već danima vam želim napisati recept za jedan zbilja poseban rižot, ali kako su dani dugački i lijepi jako smo malo doma pa vremena za pisanje nemam.
Konačno je petak i to petak nakon dva poprilično naporna i kaotična tjedna. Čini mi se da stalno samo jurim i utrkujem se s vremenom. Iz jednog roka uskočim pred drugi i tako u krug.
Dragi moji danas je deseta obljetnica mog blogerskog života. Deset godina je iza ovog bloga. 10!
Zvuči mi potpuno nevjerojatno da je toliki put iz nas, ali brojke ne lažu.
Obećala sam vam ovaj recept prije pet dana, rekla sam vam tada da ću ga objaviti sutra. Ali avaj, prošlo je sutra, prošlo je i prekosutra, a receptu nije bilo ni traga ni glasa.
Kuhanje je moja terapija. Kad su dani teški i kad me frustriraju naočigled bezizlazne situacije, ja u mašti pobjegnem u svoju kuhinju i smišljam dekadentna jela.
