Čudna je ova jesen, topla je i suha. Tek šareno lišće i kraći dani polagano najavljuju zimu, a mi pokušavamo maksimalno iskoristiti ovo lijepo vrijeme. Provodimo poslijepodneva na zraku i u igri poslije škole. Iako je ljeto daleko iza nas, čini mi se da mu se ove godine nikud ne žuri pa smo imali pravo bablje ljeto.
Ipak, danas s ovom jesenskom kišom kao da mu je konačno došao kraj.
Nostalgična sam u posljednje vrijeme.
Uhvati me ponekad takvo raspoloženje, posebno kad dani postaju kraći i hladniji.
2006. godine sam počela kuhati strastveno i intenzivno.
Kaže narod da jabuka ne pada daleko od stabla.
Iako je narod obično u pravu kod moje zvjerke to nije slučaj.
Danas je toliko vruće da osjećam kako mi se mozak rastapa. Kad je ovakvo vrijeme nisam za ništa, a ponajmanje za kreativni rad.
Prošlo je mjesec i pol od mog posljednjeg posta i mogu vam reći da me to totalno iznerviralo danas. Obećala sam si da više neću raditi takve velike pauze u objavljivanju recepata.
Luda sam za kokosom, obožavam ga od kad znam za sebe. Kad sam bila mala moji su straci često kupovali kokos pa bi ga tata pilio, brusio i iz njega izvlačio sočno meso i vodu koju smo obavezno pili.
Konačno je petak i to petak nakon dva poprilično naporna i kaotična tjedna. Čini mi se da stalno samo jurim i utrkujem se s vremenom. Iz jednog roka uskočim pred drugi i tako u krug.
Dragi moji danas je deseta obljetnica mog blogerskog života. Deset godina je iza ovog bloga. 10!
Zvuči mi potpuno nevjerojatno da je toliki put iz nas, ali brojke ne lažu.
Kuhanje je moja terapija. Kad su dani teški i kad me frustriraju naočigled bezizlazne situacije, ja u mašti pobjegnem u svoju kuhinju i smišljam dekadentna jela.
Semlor su tradicionalna peciva od dizanog tijesta punjena bademovom pastom te ukrašena tučenim vrhnjem.
