Bliži se Uskrs, a s njim i sve one prekrasne delicije kojima se radujemo. Iako volim sve što se tradicionalno servira na uskršnjem stolu, sirnice su ono čemu se najviše veselim. One su tradicija koja me podsjeća na baku više od ijednog drugog kolača. Baka je bila stručnjak za njihovu izradu i ničije nikad neće biti ravne njenima.
Krašuljci, pa tko se ne sjeća tih neodoljivo prhkih keksića prepunih čokolade.
Bili su to moji omiljeni keksi kojima nikad nisam mogla odoljeti.
Kad su kolači u pitanju uvijek ću odabrati čokoladne, po mogućnosti tamne, guste, intenzivne i sočne kolače.
Posljednjih mi desetak dana traje kao cijela vječnost. Imam osjećaj da su prošli mjeseci i da vrtlog života ne staje divljati. Stojim u centru te oluje, potpuno mirno, dok sve okolo divlja i luduje.
Lješnjaci su moj omiljeni orašasti plod. Obožavam ih u kolačima, kremama, sladoledu ili same kao energetski zalogaj. Upravo zato sve što u svom nazivu krije riječ nougat mene osvoji na prvu.
Naša jedinica, mjesec našeg života, naše sunce i zvijezde, naša mala L. napunila je u petak sedam godina.
Ne znam što bi vam više rekla, ne kužim kako je tako brzo postala velika cura i školarka.
Deserti u čaši oduvijek su mi se činili pomalo nezanimljivim ili bolje reći, zbog svoje jednostavnosti, bili su uzrok moje apsolutne lijenosti da ih napravim. Ispostavilo se da nisam bila u pravu.
Godinu sam započela kruhom, a nastavljam je u istom tonu. Ponovno dizano tijesto, ali ovaj put konkretnije i bogatije – krafne. I to ne bilo kakve krafne, već one male šuplje, šarene i vesele -američke krafne.
Blagdani su za mene dobili posebnu čar onog trenutka kad sam postala majka. Iako sam ih voljela i prije nisam se toliko zamarala njima, za mene su to bili tek slobodni dani za odmor i pretjerivanje u hrani i piću.
Prosinac je pred vratima, lagano se pale lampice, smišljaju se delicije i sve je obilježeno onim slatkim iščekivanjem blagdana.
