Sinoć sam u kasnovečernjoj mail prepisci s curama izvalila da sam opsjednuta hranom, da samo o njoj razmišljam i smišljam kombinacije kako je pripremiti. Sve te izljeve ljubavi prema hrani je potaknula fotografija, ni više, ni manje, nego vrećice češnjaka, a kad malo stanem i razmislim zbilja i jesam opsjednuta hranom.
Evo reći ću iskreno, ja apsolutno ništa ne stižem.
Jeste li znali da je stracciatella zapravo juha?
Da, juha s nekom vrstom noklica od jaja i parmezana.
Iskreno ja nisam imala pojma, danas mi je to otkrio striček Google.
Kako se ovo ljeto ne bi pretvorilo u niz kukanja na vrućinu i komarce odlučila sam se primiti posla i ispeći neki kolač. Pošto je ista opasnost prijetila i ovom blogu morala sam se primiti i fotoaparata.
Zbilja me nitko i ništa nije moglo pripremiti na šok i zahtjevnost ove nove uloge u kojoj sam se našla. Naša mala ribica je stigla 15. veljače i od tada mi se život preokrenuo naglavačke.
I tako sam napravila čokoladnu salamu, uvaljala je u šećer u prahu i lijepo je upakirala u prozirnu foliju te je ostavila do jutra u frižideru.
Žerbo šnite su jedan od prvih kolača koje sam napravila potpuno samostalno i potpuno uspješno. Kao što već znate taj se događaj nije zbio negdje u prijelazu iz jure u kredu, već prije svega par godina.
Odbrojavamo nešto sitno do Božića i prve runde dobre papice i kolača. Većina ljudi je svoje, samonametnute, blagdanske zadatke odradila i sad uživaju uz opuštajuću svjetlost božićnih lampica.
Što napraviti kada vam tata dođe u posjet i, osim svog ugodnog društva, donese vam i punu kutiju domaćih šipaka i mandarina?
Pa naravno da odmah treba osmisliti neki kolač u kojem bi se ovi divni jesenji
U komentarima na prošli post većina vas je došla do istog zaključka, a taj je da se dunje premalo koriste u našoj kuhinji.
