Ovaj smo tjedan uglavnom proveli unutar svoja četiri zida.
Na to nas je jednim dijelom natjeralo tmurno vrijeme, a jednim dijelom i dosadne jesenske viroze.
Njih se izgleda nikako ne možemo riješiti i taman kad završimo jednu turu iz vrtića dobijemo novi paketić virusa.
Ti virusi nisu ni najmanje selektivni, pokose nas sve bez pitanja i uljepšaju još jedan tjedan.
Dobra večer svima!
Od kud da uopće započnem ovaj post?
Od kud započeti kad već neko vrijeme ne održavam nit pisanja kakvu sam nekoć imala.
Sva moja sjećanja vezana su uz hranu.
Dobro ne baš sva, ali uvijek kad razmišljam o onim malim svakodnevnim trenucima u misli prizovem mirise iz kuhinje.
Užasno sam umorna, stalno.
I stalno radim nešto iako rezultati tog mog rada nisu previše opipljivi, svi potpadaju pod one dosadne svakodnevne obveze.
Ove godine sam malo promijenila repertoar na blogu i, kao što i sami vidite, nisam vas obasula slatkim receptima par dana prije Božića.
Uporno ignoriram činjenicu da je prosinac, ignoriram i činjenicu da se magla ne diže cijeli dan i da je vrijeme hladno, trulo i sivo. Također, odolijevam lampicama, kuglicama i kolačima. Za sada.
Donosim vam jedan brzopotezni recept večeras.
Iako je kasna ura za ovakvu spizu, ništa vas ne sprječava da već sutra ovako nešto pokušate kod kuće.
Moja mala asistentica i ja često kuhamo ječam. Zapravo ja kuham, a ona izvlači lonce i posude iz donjih kuhinjskih polica.
Dragi moji, prošlo je i previše vremena od mog posljednjeg posta i čini mi se da je krajnje vrijeme da prekinem tu neugodnu šutnju.
Već par tjedana se hrvam s ovim postom i nekako ne mogu pronaći dobar početak.
Kad sam bila mala često su mi prijetili rečenicom: „Vidjet ćeš ti kad narasteš!“
Ta se prijetnja obično odnosila na moje protestiranje da nešto nikad neću napraviti, da nešto nikad neću probati ili zavolje
