Teško mi je nakon svega sjesti za kompjuter i pisati o receptima i kuhanju. Sve mi se to čini tako beznačajno i trivijalno, a opet svi moramo jesti, povremeno se i zasladiti. Jer život ide, čak i u ovom novom obliku. Pa eto, pošto se živjeti mora pokušat ću i ja raditi sve ono što mogu kako bi barem zadržala privid normalnosti.
Višnje su voće koje je stvoreno za kolače. Trpke su i kisele pa svojim aromama osvježavaju svaki kolač.
Krašuljci, pa tko se ne sjeća tih neodoljivo prhkih keksića prepunih čokolade.
Bili su to moji omiljeni keksi kojima nikad nisam mogla odoljeti.
Kad su kolači u pitanju uvijek ću odabrati čokoladne, po mogućnosti tamne, guste, intenzivne i sočne kolače.
Lješnjaci su moj omiljeni orašasti plod. Obožavam ih u kolačima, kremama, sladoledu ili same kao energetski zalogaj. Upravo zato sve što u svom nazivu krije riječ nougat mene osvoji na prvu.
Naša jedinica, mjesec našeg života, naše sunce i zvijezde, naša mala L. napunila je u petak sedam godina.
Ne znam što bi vam više rekla, ne kužim kako je tako brzo postala velika cura i školarka.
Kad na ovom blogu ugledate srcoliku čokoladu to može značiti samo jedno – spremamo se za Valentinovo.
Ili ne baš. 😀
Da vam pravo kažem nismo vam mi baš od slavljenja Valentinova, nikad i nismo bili.
Danas ćemo malo o buhtlama. Može?
Tema je na prvi pogled svakodnevna, ali ipak ima nešto u tim malim pahuljicama dizanog tijesta što me uvijek i ponovno oduševljava.
Godinu sam započela kruhom, a nastavljam je u istom tonu. Ponovno dizano tijesto, ali ovaj put konkretnije i bogatije – krafne. I to ne bilo kakve krafne, već one male šuplje, šarene i vesele -američke krafne.
Prosinac je pred vratima, lagano se pale lampice, smišljaju se delicije i sve je obilježeno onim slatkim iščekivanjem blagdana.
