Babka s pestom od lišća mrkve nastala je kao moj pokušaj smanjivanja bacanje hrane. Posljednjih nekoliko dana dosta intenzivno razmišljam i pišem o tome. Važna je to tema o kojoj samo povremeno aktivno pišemo i razgovaramo, a istina je da nam se svima dogodi da bacimo stvari koje ne bi trebali.
Novogodišnje jutro već nekako tradicionalno volim započeti pripremom kruha. Više je to ritual nego stvarna potreba, ali čini mi se da ima nečeg vrlo simboličnog u tome.
Evo priznat ću vam svoju mračnu tajnu – u gluho doba noći volim se ušuljati u kuhinju i pored frižidera gricnuti kasnu večeru. Užasna je to navika i fakat se borim da je se riješim.
Uživam u pripremi kruha, ona za mene ima gotovo terapeutski učinak. Oduvijek tako razmišljam o dizanom tijestu, gledam na njega s određenom dozom strahopoštovanja, ali i velike ljubavi. Iako je priprema kruha tehnički i precizan (ponekad i fizički naporan) posao, čini mi se da u tom procesu nikad ne smije izostati ljubavi.
Moram vam priznati, odmah ovako iz neba pa u rebra, da me muči teški horror vacui. Ne u onom klasičnom filozofskom smislu već me plaši prazan prostor na monitoru mog računala.
Sretna vam nova godina ljudi! Nadam se da će vam ova 2019. donijeti sve ono što si priželjkujete te da ćete biti okruženi ljudima koje volite, sretni i veseli.
Danas sam neplanirano ostala doma u ležećem položaju. Stisnula me neka viroza i ne mogu se pomaknuti. No, ako sam osuđena na kauč i papirnate maramice to ne znači da ne mogu biti i korisna. 😀
Nakupilo mi se recepata koje želim podijeliti sa vama, a kako sam stvarno stalno u strci (i ne, ovo u mom slučaju stvarno nije floskula) viroza mi je možda dobro i došla da konačno usporim.
Pão de queijo mali su brazilski kruščići napravljeni od brašna tapioke i sira, a ja bi nadodala i da su apsolutno neodoljivi.
Otkrila sam ih slučajno ili bolje rečeno otkrila mi je moja prijateljica Matea.
Ne znam zbog čega, ali oduvijek sam bila fascinirana dizanim tijestom. Jednostavno me oduvijek oduševljavala izrada kruha i peciva, gotovo kao da je riječ o nekoj čaroliji ili barem alkemiji.
Vikendi su jedino vrijeme kada stignem fotografirati i raditi za blog, posebno kada su dani ovako kratki i tmurni, a ja ionako dolazim doma po mrklom mraku.
Zbog toga moji vikendi ponekad izgledaju potpuno histerično i čini se kao da vodim neku utrku s vremenom u kojoj pokušavam izbalansirati zacrtani plan i sve one druge obaveze. Uglavnom roditeljske.
