Moram vam priznati, odmah ovako iz neba pa u rebra, da me muči teški horror vacui. Ne u onom klasičnom filozofskom smislu već me plaši prazan prostor na monitoru mog računala. Toliko ga se bojim da svaki put kad sjednem nešto napisati potpuno zablokiram pred bjelinom ekrana. Malo mi je lakše kad u ruci imam prazan list papira, ali ovaj digitalni me potpuno izbezumljuje.
Sretna vam nova godina ljudi! Nadam se da će vam ova 2019. donijeti sve ono što si priželjkujete te da ćete biti okruženi ljudima koje volite, sretni i veseli.
Danas sam neplanirano ostala doma u ležećem položaju. Stisnula me neka viroza i ne mogu se pomaknuti. No, ako sam osuđena na kauč i papirnate maramice to ne znači da ne mogu biti i korisna.
Pão de queijo mali su brazilski kruščići napravljeni od brašna tapioke i sira, a ja bi nadodala i da su apsolutno neodoljivi.
Otkrila sam ih slučajno ili bolje rečeno otkrila mi je moja prijateljica Matea.
Ne znam zbog čega, ali oduvijek sam bila fascinirana dizanim tijestom. Jednostavno me oduvijek oduševljavala izrada kruha i peciva, gotovo kao da je riječ o nekoj čaroliji ili barem alkemiji.
Vikendi su jedino vrijeme kada stignem fotografirati i raditi za blog, posebno kada su dani ovako kratki i tmurni, a ja ionako dolazim doma po mrklom mraku.
Nešto je čarobno u domaćem kruhu i čini mi se da s njim sve u kuhinji počinje i završava. On je osnovna namirnica bez koje nam je svakodnevni život nezamisliv. Toliko je sveprisutan da ga gotovo uzimamo zdravo za gotovo.
Zapravo, postoji li nešto što je dostupnije od kruha?
Možemo ga kupiti na svakom koraku, možemo birati kakav želimo, jesti ga uz svaki obrok.
Kruh naš (ne)svagdašnji.
Nije tajna da obožavam raditi kruh i igrati se dizanim tijestima. Fascinira me cijeli proces dizanja tijesta i kvasca kao i prekrasan miris friško pečenog kruha.
