Da bi vam ispričala ovu priču opet se moram vratiti daleko u prošlost. Tako to nekako valjda ide s hranom, pa nije Proust za ludu na temelju jednog kolača napisao cijelu knjigu. Dakle kad na počecima moje kulinarske „karijere“ jedna knjiga mi je bila ne zamjenjiva. Ne, ne neću opet pisati o Diki.
Radnja započinje jednog hladnog nedjeljnog jutra u studenom.
Oko pola deset ujutro je, ustajem, pristavljam kavu i obavljam svoje sitne jutarnje rituale bez kojih ni jedan dan ne može započeti.
Nije neka tajna da ja intenzivno kuham tek koju godinu.
Kad sam počela studirati bila sam opsjednuta knjigama, stručnim naravno, nisam mogla dočekati Interliber da kupim kakav naslov po sniženoj cijeni.
Nedavno sam jela ovaj kolač u jednom zagrebačkom restoranu pod imenom Japanska torta od sira.
U ovom hladnom i otuđenom svijetu, u svijetu u kojem često zaboravljamo na istinske vrijednosti, teško je prisjetiti se pravog značenja Božića.
U maniri najbolje meksičke telenovele započela je i ova priča.
Nekoć davno, u drevnoj zemlji Grčkoj vjenčao s kralj Pelej s morskom boginjom Tetidom.
Volim peći kekse, možda i više od svih kolača, brzo se rade, mogućnosti kombiniranja su bezbrojne, a jednom kad ih ispečete mogu trajati danima (naravno, pod uvjetom da ste jak karakter).
Prvi dan ovog mjeseca kao da je dao zeleno svijetlo svom kiču i konzumerizmu ovoga svijeta.
Prije nekih tjedan dana uhvatila me neopisiva želja za kolačem s kokosom. Po cijele dane samo sam o tome razmišljala i slagala moguće kombinacije u glavi.