Dobra večer dragi moji!
Konačno sam uhvatila par minuta nasamo, poklopilo se da je i kompjuter slobodan pa rekoh – pravi je trenutak da vas službeno pozdravim na novom (i nadam se poboljšanom) blogu.
Ako ste već koji put zavirili na njega vidjeli ste da je sve isto osim što je adresa sada puuuno kraća i lakše pamtljiva.
Čini mi se da je ovaj blog nakon tolikih silnih godina zaslužio imati svoju domena, a čini mi se da sam i ja zaslužila imati potpunu slobodu u (ne)pisanju i kreiranju sadržaja.

Bliži se i sedmi rođendan ovog mog malog komadića interneta, a kako su sedme godine uvijek neke krizne ili prekretnice onda je ispalo da je ovo pravi trenutak da moj blog postane velik – ko đak prvak. 😀
Nakon toga nisam previše razmišljala, poklopila se ta moja odluka s još nekim sitnicama i eto nas tu gdje jesmo. Pošto sam već imala iskustvo sa seljenjem bloga znala sam da to nije posao od jednog dana, ali zahvaljujući mojoj dragoj J. i njenom A. onaj najvažniji dio oko domene, hostinga i postavljanja stvari na noge rješenje je u pola sata. Hvala im na tome do neba. :* :* :*

Prvi recept koji vam donosim na novoj adresi nije nikako slavljenički ni svečan, iako bi se možda tako nešto očekivalo.
Ipak ja nisam navikla kuhati stvari posebno za blog, ovo je mjesto u svojoj suštini od prvog dana ostalo isto, a to je moj kulinarski dnevnik.
Kada ono što mi jedemo i kuhamo svakodnevno ispadne posebno dobro ili zanimljivo, onda se ručak stavi na kratki standby da ja sve to fotografiram. Nakon fotografiranja (a to je obično par sati kasnije) nastavimo dalje u revijalnom tonu.
I eto tako danas imate pred sobom recept za jedne od najjednostavnijih (a meni i ponajboljih) kolača na svijetu. Donosim vam recept za kolače koji su potpuno obilježili moje djetinjstvo, a opet su bili toliko svakodnevni da sam uspjela zaboraviti na njih.

Riječ je o mjesecima, jednostavnom biskvitu koji se nakon pečenja izrezuje čašom u oblik polumjeseca.
Jednostavno, da jednostavnije ne može!

Sjećam se da je mama ovaj kolač pekla stalno kad smo bile male. Sjećam se i da smo joj sestre i ja rado pomagale (ili prije odmagale) s izrezivanjem i da mi je to bilo ludo zabavno. Činilo mi se da bi to mogla biti aktivnost koja će i moju L. zabaviti, ipak veći je interes pokazala za interveniranje u fotkanje – kao i obično.

Posljednjih dana sam baš u nekom sjetnom raspoloženju, hoće mene to tako uhvatiti kad vani zapada snijeg i temperature odu u negativne vrijednosti.
Kad sam sjetna onda najviše volim kuhati domaća i dobro poznata jela, a ništa mi nije tako poznato kao okus ovih mjeseca koje nisam jela godinama.
Sve sastojke za njih sigurno imate pri ruci, a ako kojim slučajem imate i provjerene domaće limune ne štedite na korici. Aroma limuna iz ovog mekanog biskvita vratit će vam energiju i popraviti raspoloženje.
Recept u nastavku je naravno iz kultne Dikine kuharice, a ja sam ga neznatno izmijenila.