Ideš li na sajam u Scarborough-u?

Bio je to najveći sajam srednjovjekovne Engleske smješten u malom gradu Scarborough. Trajao je pet dana i na njega su dolazili obrtnici, poljoprivrednici i trgovci iz cijele Engleske. Iz vremena ovog sajma se sačuvala i keltska narodna pjesma Scarborough fair. (Ovu su pjesmu proslavili Simon & Garfunkel, jedni od mojih tinejđerskih favorita).
Pjesma teče kao dijalog između ljubavnika koji jedan drugome, preko posrednika, šalju šifrirane poruke pune prenesonog značenja. Na ovaj način testiraju istinitost svojih osjećaja.
Posebno značenje imaju začini koji se spominju u refrenu pjesme, a to su: peršin, kadulja, ružmarin i majčina dušica (parsley, sage, rosemary and thyme). Svaki od ovih začina nosi tajno, gotovo magijsko značenje: peršinu, koji je i danas poznat po svom povoljnim djelovanjima, u srednjem vijeku su se pripisivala i magijska svojstva. Kadulja simbolizira snagu i izdržljivost, ružmarin vjernost i ljubav, a običaj nošenja ružmarina na vjenčanjima se zadržao do današnjeg dana, Majčina dušica predstavlja hrabrost.

Začini su predstavljali vrlo važan dio srednjovjekovne prehrane, koristili su se i u medicinske svrhe pa nije čudno da su im se pripisivala i magijska svojstva. Povjesničari danas tvrde da se u srednjovjekovnoj kuhinji začini koriste pretežno da se prikrije neugodan miris i ukus hrane koja je uglavnom bila pokvarena (nisu imali frižider, jel?). Meni ova pomisao nije ni malo privlačna ali je izgleda tako bilo.

Prosječna srednjovjekovna obitelj u Europi i nije imala bogatu i raznoliku prehranu, ona se uglavnom svodila na žitarice poput ječma, boba i pšenice od koji su kuhali kaše, pekli pogače i radili pive. Proteini su bili manje zastupljeni u njihovoj prehrani i to ponajviše iz mliječnih proizvoda i jaja. Meso im je bilo preskupo pa su ga pripremali o nekim posebnim danima.

Viši slojevi srednjovjekovnog društava su zato jako bogato i dobro jeli, posebno na raznim svečanostima. Na njihovim gozbama se nije kao danas pazilo na raspored slanih jela na početku i slatkog deserta na kraju. Te gozbe su bile pravi kaos slatkih i slanih jela posluženi istovremeno. Na njihovim svečanim stolovima su se posebno isticale šećerne skulpture koje su prerasle u pravu umjetnost. Skulpture su mogle biti izrađene u oblicima dvoraca, brodova pa i slavnih ličnosti, a predstavljale su uvod u bogatu večeru. No jedna stvar koji nisu imali na stolu, a tako je često vidimo u američkim filmovima je purica. Znate one scene nekog debeljuškastog kralja koji trga rukama pureći batak i slasno ga pojede. Za razliku od purice na tom stolu bi se sigurno našlo i meso divljači poput, srnetine, vepra i divljeg zeca.

Bogobojazni čovjek srednjega vijeka koji pazi na blagdane i dane posta teško bi okusio ovakav repertoar s kraljevskih gozbi. Ipak za one posebne dane u godini poput Božića nabavio bi bolji komada mesa, možda kakve divljači i tako proslavio jedan od najvažnijih blagdana.

Ovaj recept nije srednjovjekovni, običan je recept je ali po svojim sastojcima se možda mogao naći i na stolu kakve srednjovjekovne obitelji. Ja sam slušala pjesmu Scarborough fair dok sam ga kuhala i osjećala se kao da kuham kakav čarobni ljubavni napitak prepun mirodija. Ako niste od onih koji mogu jesti divljač mislim da bi se na ovaj način bila ukusna i junetina ili govedina.