Ovaj post već neko vrijeme strpljivo čeka da ugleda svijetlo dana, ali ja jednostavno nisam znala kada i kako bi ga objavila.
Jednostavan je to recept i nakon što sam ga pripremila i fotkala nedostajalo je svega par riječi i mogao je u svijet. Međutim tih par riječi ne pronalazim, a i kad mi neke padnu na um, ne pronalazim vrijeme da ih zapišem.
Rekoh vam prošli put kako me ponekad misao o desertima progoni u kasne noćne sate.
Taj put sam vam prešutjela da me kojekakve desertne ideje progone i u poslijepodnevnim, a nerijetko i u jutarnjim satima.
Iako sam rekla da jagode najviše volim sirove i same bez ikakvih dodataka, ove godine kao da sam odlučila pogaziti sve predrasude koje imam o termički obrađenima.
Brownie je za mene ultimativni čokoladni kolač. No to ne smije biti bilo kakav brownie, on mora biti stvarno dobar. Iznutra sočan, izvana lagano hrskav.
Ovaj recept je upravo takav.
Sladoled? U siječnju? Zbilja?
Da, zbilja vam pišem o sladoledu u siječnju.
Kako se ovo ljeto ne bi pretvorilo u niz kukanja na vrućinu i komarce odlučila sam se primiti posla i ispeći neki kolač. Pošto je ista opasnost prijetila i ovom blogu morala sam se primiti i fotoaparata.
Dalmacija je ispod peke!
Toliko je vruće da mi se uopće ne da razmišljati o broju dana bez kiše kojim se razmeću lokalni mediji.
Zbilja me nitko i ništa nije moglo pripremiti na šok i zahtjevnost ove nove uloge u kojoj sam se našla. Naša mala ribica je stigla 15. veljače i od tada mi se život preokrenuo naglavačke.
I tako sam napravila čokoladnu salamu, uvaljala je u šećer u prahu i lijepo je upakirala u prozirnu foliju te je ostavila do jutra u frižideru.
Ako je ušećerena korica naranče arncini, onda je ona limuna – limuncini, pa bi to joj (dječjoj) logici ovo bili mandarincini.
