Kod mene još nema blagdanskog duha, prigušenih scena sa svijećama i treptavih lampica. Iako nas već dobrih mjesec dana sa svih strana bombardiraju upravo takvim prizorima, na sve sam to ostala nekako ravnodušna. Ne znam što bi vam rekla, svo to adventsko ludilo me zasitilo i umorilo prije nego li je sam Božić i stigao. Čini mi se sve to skupa pretjerano i nerealno.
Večeras neću biti sentimentalna i cmizdrava, obećavam. Danas ću vam pisati o jednostavnom i poprilično zdravom desertu koji sam nazvala veganska panna cotta.
Moja baka nije bila žena od kolača. Ona je u svemu bila konkretna (no bull shit) osoba pa tako i u kuhanju. Kuhala je jednostavno, tradicionalno, sezonski i nikad nije pretjerivala.
Odlučila sam danas podijeliti s vama recept za jednu od mojih omiljenih torti. Zapravo, to sam odlučila još prošli tjedan, a onda mi je palo na pamet da bi mogla i snimiti video.
Ne treba suditi knjigu prema koricama pa uglavnom to ne radim, ni u doslovnom ni u prenesenom smislu. Ipak, kad su kuharice u pitanju, sklona sam svakakvim predrasudama.
Kesten pire nije okus koji pamtim iz djetinjstva, ne sjećam se da sam ga ikad kao dijete jela, ali zato se itekako dobro sjećam mirisa pečenih kestena.
Dobrano smo zagazili u listopad što bi značilo da lišće polagano otpada sa svojih grana, dani su kraći, a s ulica sve češće mirišu kesteni.
Moglo bi se reći da sam malo pukla. Uhvatilo me neko ludilo i samo razmišljam o kolačima. Ne toliko o njihovoj konzumaciji, koliko o njihovom nastajanju.
Evo je, dozvala sam je! Stigla je u punom kišnom sjaju – jesen!
Mogu vam reći da što više o njoj razmišljam sve je više volim.
Jel’ rožata ili creme caramel pitanje je sad, ili razlike zapravo ni nema. 😀
Obećala sam samoj sebi da više neću smarati ljude oko sebe kuknjavom o vrućini, ali ne mogu si pomoći.
