Godinu sam započela kruhom, a nastavljam je u istom tonu. Ponovno dizano tijesto, ali ovaj put konkretnije i bogatije – krafne. I to ne bilo kakve krafne, već one male šuplje, šarene i vesele -američke krafne. One što se na književnom hrvatskom jeziku nazivaju donut.
Stigli smo do kraja još jedne godine. Uvijek mi se čini da dođe prebrzo i iznenada, kao da se ni ne okrenem, a Stara godina je već pred vratima.
Blagdani su za mene dobili posebnu čar onog trenutka kad sam postala majka. Iako sam ih voljela i prije nisam se toliko zamarala njima, za mene su to bili tek slobodni dani za odmor i pretjerivanje u hrani i piću.
Prosinac je pred vratima, lagano se pale lampice, smišljaju se delicije i sve je obilježeno onim slatkim iščekivanjem blagdana.
Čudna je ova jesen, topla je i suha. Tek šareno lišće i kraći dani polagano najavljuju zimu, a mi pokušavamo maksimalno iskoristiti ovo lijepo vrijeme. Provodimo poslijepodneva na zraku i u igri poslije škole.
Nostalgična sam u posljednje vrijeme.
Uhvati me ponekad takvo raspoloženje, posebno kad dani postaju kraći i hladniji.
2006. godine sam počela kuhati strastveno i intenzivno.
Kaže narod da jabuka ne pada daleko od stabla.
Iako je narod obično u pravu kod moje zvjerke to nije slučaj.
Danas je toliko vruće da osjećam kako mi se mozak rastapa. Kad je ovakvo vrijeme nisam za ništa, a ponajmanje za kreativni rad.
Prošlo je mjesec i pol od mog posljednjeg posta i mogu vam reći da me to totalno iznerviralo danas. Obećala sam si da više neću raditi takve velike pauze u objavljivanju recepata.
Luda sam za kokosom, obožavam ga od kad znam za sebe. Kad sam bila mala moji su straci često kupovali kokos pa bi ga tata pilio, brusio i iz njega izvlačio sočno meso i vodu koju smo obavezno pili.
