Jabuka je zahvalan literarni motiv, opjevana je i književno dobro obrađena pa se o njoj može reći puno. Ispričati mnoge priče. Baš zato volim pisati recepte s jabukama, a da se ne lažemo, volim i jesti kolače s njima.
Ona je mitsko voće koje se provlači kroz mnoge narodne priče, legende i običaje.
Prošlo je vrijeme od makovnjača, one su baš pravi božićni kolač, ali nećete mi zamjeriti što vam pišem o njima danas. Neka nam ih tu na blogu za sljedeću godinu i sve međuprilike.
Jedan dan je do Božića i kod mene je apsolutno sve što je moglo poći krivo, pošlo krivo.
Što je Božić bez mirisa cimeta, jel tako?
Rekla sam vam da mi ove godine nikako ne sjeda to božićno ludilo i da nisam baš blagdanski raspoložena.
Kod mene još nema blagdanskog duha, prigušenih scena sa svijećama i treptavih lampica. Iako nas već dobrih mjesec dana sa svih strana bombardiraju upravo takvim prizorima, na sve sam to ostala nekako ravnodušna.
Večeras neću biti sentimentalna i cmizdrava, obećavam. Danas ću vam pisati o jednostavnom i poprilično zdravom desertu koji sam nazvala veganska panna cotta.
Moja baka nije bila žena od kolača. Ona je u svemu bila konkretna (no bull shit) osoba pa tako i u kuhanju. Kuhala je jednostavno, tradicionalno, sezonski i nikad nije pretjerivala.
Odlučila sam danas podijeliti s vama recept za jednu od mojih omiljenih torti. Zapravo, to sam odlučila još prošli tjedan, a onda mi je palo na pamet da bi mogla i snimiti video.
Ne treba suditi knjigu prema koricama pa uglavnom to ne radim, ni u doslovnom ni u prenesenom smislu. Ipak, kad su kuharice u pitanju, sklona sam svakakvim predrasudama.
Kesten pire nije okus koji pamtim iz djetinjstva, ne sjećam se da sam ga ikad kao dijete jela, ali zato se itekako dobro sjećam mirisa pečenih kestena.
