glavna jela, jabuke, jela s mesom, svinjetina

Svinjski but s jabukama

 

Kažu da treba biti zahvalan, treba biti zahvalan na svemu: što imaš posao, što imaš krov nad glavom, što ne hodaš po svijetu gol, bos i ne depiliran, što si zdrav, što primaš plaću… Uglavnom treba biti zahvalan.
Nemoj te me krivo shvatiti ne mislim ja da ne treba biti zahvalan ali zbilja me nervira kad mi kao odgovor na neki problem kažu „budi zahvalna!“ Kao da će zahvalnost misteriozno riješiti ono što mene muči. OK mogu se zavaravati da je sve dobro, živjeti pod krilaticom „šuti, uklopi se i ne talasaj“ ali hoću li tako uistinu biti sretna. Pa zar nije u ljudskoj prirodi da uvijek teži nečem boljem, višem, da propituje svoje mogućnosti i da odbacuje ono staro ako otkrije nešto novo i bolje? Pa nije li upravo u ovome tajna ljudskog napretka?

 

Ili ajmo ovako, premotajmo malo film unatrag, nekoliko stoljeća unatrag.
Ste premotali?
Ok sad premotajte još par tisuća godina unatrag i evo nas u Europi 35.000 godina prije sadašnjosti.
Ljudska vrsta živi po pećinama, muškarci grabe žene za kosu i odvlače ih u te pećinu gdje im one rađaju desetine nove radne snage. Za to vrijeme pećinski mužjak ganja bizone po snježnim proplancima.
I život nije bio loš, bili su zdravi imali su krov nad glavom, imali su društvo i nisu bili gladni.
Trebali su biti zahvalni, a mi bi još uvijek trebali biti u pećini, jer čemu se žaliti kad nam ni tamo ništa nije falilo.
Međutim jednog je dana, gore spomenuti, pećinski pomislio da je glupo što on danima lovi i ne viđa svoju obitelj, koja mu je, eto, prirasla srcu pa je pomislio da bi možda mogao uzgajati neke životinje, a i biljke koje njegova žena skuplja po cvjetnim livadama.
Smijali su mu se iz susjednog plemena kada toga proljeća nije pošao u lov. Na potoku su ostale žene sa sažalijevanjem gledale njegovu ženku i njihovu jadnu djecu koja neće vidjeti slijedeće proljeće. Međutim pećinska obitelj je preživjela prvu zimu, pa i drugu, a onda su im se pridružila i ostala plemena… I tako je to krenulo, ne zato jer pećinski želio napredak čovječanstva već zato jer je sebično želio svoj napredak. I drugi su vidjeli da je postupio dobro pa su i sebi poželjeli to bolje, iako su mogli biti zahvalni na svemu što imaju i nastaviti živjeti svoj život.

 

Jasno je da karikiram ali to je taj princip i zato me ne smatrajte nezahvalnom kad se žalim na svoj posao, politiku ili kilograme. U ljudskoj je prirodi da teži promjeni, osobnom boljitku i napretku društva.
Ako već ne mogu mijenjati posao, politiku, pa i svoj izgled, mogu mijenjati ono što svaki dan kuham. Mogu to učiniti drugačijim i zanimljivijim, čisto za svoj gušt.
Naime, vidite, ja cijelo djetinjstvo nisam okusila ni komadić svinjetine (osim pršuta), to se meso nikad kod nas nije jelo. U svom odraslom životu odabrala sam partnera koji smatra da nema „ptice do prasice“ pa je prasica postala uobičajen gost na mom stolu. Da mi ne bi totalno dosadila ponekad joj dodam kruške, a ponekad i jabuke. Svinjsko meso se naime jako ljubi s ovim voćem pa bi bila šteta da i vi ne pokušate nešto promijeniti u onoj uobičajenoj pripremi.

 

SASTOJCI

meso
400 g svinjskog buta
sol
papar
2 – 3 žlice Worcester umaka
2 – 3 žlice maslinovog ulja

jabuke
1 jabuka Granny Smith
1 žlica šećera
150 ml vina
1 žlica maslaca
½ žličice cimeta
½ žličice timijana
sol
papar

  • Meso narežite na tanje komade pa ih malo potucite kako bi bili jednake debljine.
  • Pomiješajte Worcester umak, sol i papar pa s tom mješavinom premažite meso i ostavite ga u hladnjaku najmanje sat vremena.
  • Ugrijte maslinovo ulje u tavi pa na njemu pecite pripremljenu svinjetinu, par minuta sa svake strane kako bi uhvatila lijepu boju.
  • Jabuku ogulite i narežite na tanke kriške
  • U manjoj tavi ili lončiću otopite jednu žilicu maslaca pa mu dodajte šećer. Šećer kratko pržite na maslacu, samo da se otopi.
  • Dodajte jabuke, timijan i cimet pa sve kratko pirjajte kako bi maslac obložio jabuku.
  • Dodajte vino, smanjite vatru i kuhajte dok alkohol ne ispari, a umak se počne zgušnjavati.
  • Na kraju doradite okus solju i paprom.
  • Poslužite jabuke uz pečenu svinjetinu.

Comments

comments

20 Comments

  • Joj, baš si me nasmijala :))), ali totalno si u pravu što se tiče žaljenja..i mene nerviraju one izjave “Pa budi zahvalna blabla”, što je najgore osjećam se krivo kad mi netko to kaže, a možda ne bih trebala. Uglavnom, ovo ti izgleda jako jako fino, baš u zadnje vrijeme planiram kuhat puretinu u umaku od jabuke i cidre-a.. :))

    Odgovori
  • I mene si nasmijala. To je jedan od razloga zašto se ja nikad ne žalim. Kada me tko upita kako si, ja uvijek kažem izvrsno. Često je to istina, a kada nije onda je ironija :)Nisam fan voćno mesnih kombinacija ali moram priznati da privlačno izgleda.

    Odgovori
  • Svi smo se ocito smejali. A ja uveliko delim misljenje sa tobom, i u situacijama kada mi neko kaze da budem zahvalna i da ne tezim promenama obicno kazem da bi sa takvim stavom ljudi jos uvek bili na drvetu. Elem mnogo mi se dopada ova varijanta i posto sam navucena na Granny Smith jabuke sigurno cu je probati. Tvoje fotografije me uporno pozuruju!!!

    Odgovori
  • Zanimljiva kombinacjia, baš mi se dopada recept.I ja sam guštala čitajući post; upravo iz tog razloga kad me netko pita kako sam uvijek onako u pola glasa i s pola volje odgovorim “a…dobro.” 🙂

    Odgovori
  • Premda svinjetinu ne koristim, moram pohlaviti prekrasne fotografije, a sigurna sam i vrlo ukusnu mesno-vocnu kombinaciju. Rijetko jedem meso, a kad ga spremam onda je to upravo u kombinacijama s vocem i slazem se da premda kod nas nije uobicajeno u svakodnevnih jelima, voce nevjerovatno oplemenjuje mesna jela. Moji favoriti su pileci curry s ananasom, pecena puretina s brusnicama i crveno meso sa suhim sljivama, odnosno pasticada koja je evo zgodan primjer jednog naseg jela u kojega se stavlja voce. Ima jos jedno nase jelo, kojega je nedavno jedna americka kuharica s hrvatsko-talijanskim porijeklom spomenula na svom kuharskom showu. Rijec je o jelu pod nazivom “Stubica”, pisana pecenica punjena suhim sljivama. Pronasla sam recept na coolinarci i bas bi bilo zanimljivo da neka od nasih blogerica obradi tu temu.

    Odgovori
  • Interesting combination 🙂 and amazing pictures 🙂

    Odgovori
  • Iskreno svinetina je najčesće na mom stolu,zbog dragog…odličan recept vrlo privlačno izgleda!

    Odgovori
  • jako zanimljiv post :)) prvo da malo nadrobim o necemu na sto si me podsjetila (nadam se da je ok), ovo prvo o cemu si govorila. ne mislim da je tvoj stav los, stovise, nadasve mi je blizak, takodjer mi je taj savjet poznat i kako me je znao iznervirati dok sam bila u tom frame of mind s kojim sam odrasla – postizavanje, uspjeh, ambicija, realnost, odmorit cu se kad pozavrsavam poslove itd.u stvari nedavno sam shvatila da taj savjet (koji je jako stari i ne nuzno svako tko ga daje kuzi, ali rijeci su rijeci i fakat se to moze cuti na jedan drugi nacin koji ja mislim da je u osnovi rijeci “budi zahvalna za ono sto imas”)stvar je u pristupu i taj pristup je povezan sa istocnim filozofijama koje se mogu ciniti udaljene i nelogicne ali u stvari od kako sam pocela raditi yogu, skuzila sam da je puno te filozofije puno prizemljenie nego ono na sto sam naviknula – stres uslijed apstraktnih misli koje su tu da me guraju naprijed ali ultimativno oduzimaju prijeko potrebnu energiju.takodjer, sasvim nama bliska filozofija (egzistencijalizam) ima jedan jako dobar point – mi vidimo ono sto vidimo umjesto onoga sto ne vidimo, sto ce rec da kada nesto sagledavamo, mi ne mozemo vidjeti alternativni aspekt zbog toga sto se fokusiramo na primarni, pa tako kada vidimo u necemu opasnost, mi zbog toga ne vidimo u tome mogucnost za promjenu na bolje (recimo) sto se lijepo nadovezuje na onu izreku koja nas podsjeca na isto to koja kaze “when life gives you lemons, make a lemonade).tu nije stvar negiranja i samozavaravanja da je sve super, nego u tome da nije samo vazno postici nego i kako cemo to nesto postici. tako da je sasvim ok osjetiti nezadovoljstvo i onda recimo fokusirati se na vizuelizaciju onoga sto se zeli, ali onda se, za najbolju produktivnost i mir u dusi, treba doista sebi reci da nam to nije vazno i da ultimativno, cak i ako se ne ostvari nije kraj svijeta jer smo ipak ok ovako kako jesmo. kod nas Europljana to izaziva anksiozu jer smo navikli na stres kao ono sto nas gura, ali stvar je u tome da nas u stvari u pravom smjeru najvise guraju samodisciplina i fokus kao i odmoreno tijelo i duh, jer tada najbolje razmisljamo, najotvoreniji smo da primjetimo te male prilike koje vode ostvarenju zelja. jednom kada to “klikne” odjednom taj savjet “budi zahvalna” vidimo u sasvim drugom svjetlu. biti zahvalna ne znaci odustati od planova, stovise, to znaci bolje se fokusirati na planove tako sto cemo odbaciti tu anksiozu i u stvari dati sebi najbolju sansu da postignemo cilj bez da se istrosimo na zivciranje itd.neki od najuspjesnijih i najambicioznijih ljudi koji su se izdigli u visine preko nama nepojmljive konkurencije (recimo medju 100 000 kandidata za svaku stepenicu na koju su se popeli) imaju ovaj stav, i ne samo da nisu hardworking nego je njihov potencijalda guraju naprijed nevjerojatan. a imaju upravo tu filozofiju da sve sto zele u stvari nije vazno jer kako je, dobro je.inace, svinjetinu takodjer nisam puno jela, par puta na godinu (prsut cesce) i takodjer muz obozava, i slazem se, jabuke su savrseni par sa njom, ovdje se uvijek servira tzv. “apple sauce”. ali ovo meni zvuci puno finije, probat cu slijedeci put kad budem prvaila odreske :))

    Odgovori
  • Andrea,wonderful recipe and blend of flavors, beautiful photos – I like it.Sincerely, Diana

    Odgovori
  • Ja sam od tih koja bi ti rekla “budi zahvalna” i ne želim nikad da shvatiš pravo značenje tih reči…Što se tiče klope super je, volim ovakve kombinacije a fotke standardno savršene 🙂

    Odgovori
  • Odlican post, sa uzivanjem sam ga iscitala :)Svidja mi se i ova kombinacija mesa i voca, bas sam neki dan merkala nesto slicno, samo je u pitanju bila rolovana svinjetina punjena jabukama.

    Odgovori
  • Budi zahvalan za što?Jer si sjedio doma, držao sve četiri u zraku i ono što u životu imaš palo ti je s neba? Pa budi tom nekom ili nečem tko ti to s neba dostavlja zahvalan?Budi zahvalan za posao, plaću koja ti omogućava preživljavanje?Valjda si za to i sam zaslužan, pa onda kome ili čemu budi zahvalan?Budi zahvalan za zdravlje? Ja možda nisam kao ateista baš najbolji primjer, ali definitivno mislim da neka viša i apstraktana sila koja bi u zamjenu za moje zdravlje i sreću očekivala neupitnu zahvalnost, skromnost i skrušenost ne postoji, pa onda niti tu ne mogu prispodobiti tu famoznu zahvalnost.To Budi zahvalan! jest jedna fraza koja ogoljena, zapravo glasi: Jbg., dobro je, moglo se i veće sranje dogoditi! Kako to da za sranja nikad nije odgovoran taj ili to isto kome bismo za ono dobro trebali biti zahvalni? Ja čitav život nekog vraga talasam, možda me manjak zahvalnosti i doista uskratio u nečem, ali barem znam da gutanje svega i svačega u ime neke zahvalnosti neće biti uzrok ako dobijem čir na želucu ili nešto drugo. Ali nemogućnost promjene stvari zbog kojih doista nemam kome na čemu biti zahvalna, bi mogao biti. Ajmo mi sad na svinju. :)Ja nju, kao i svako meso volim. Možda je jedem nešto malo manje, nego druga mesa, nekako je piletina ipak postala najzastupljenija, ali volim je, a svinjetina se stvarno ljubi s voćem.Receptić je odličan, djeluje vrlo mirisno, a fotke su upravo osvježavajuće!

    Odgovori
  • Draga Andrea, pročitala sam ovaj post kada si ga objavila i nikako da se svrtim jer danima razmišljam o ovim tvojim rečima. Gađaš u centar ali tu postoje dva centra, dve mete koje ne isključuju jedna drugu. Biti zahvala, da. Osim one jedine i najbitnije svrhe, zbog koje i postojimo, a to je ljubav u svakom obliku, sledeća bitna stavka je zahvalnos koja ispunjava ljudsku dušu i čini da sijamo u našem postojanju. Težiti ka nečem boljem ne isključuje zahvalnost. Te dve stvari se nadovezuju. To se od nas, od ljudskog roda očekuje i traži, to je ono što nas gura napred kako si i sama lepo opisala. To što sam ja zahvalna za sve što imam, za ljubav kojom sam okružena i koju vraćam ne znači da ne želim napredovati, da ne želim biti bolja, da ne želim nešto promeniti. To je bit našeg postojanja. Veruj mi ima puno stvari koje mi nisu po volji u životu, na koje mogu i ne mogu da utičem, puno krupnih životnih stvari. Neke su drugima date, a njima ništa ne znače, meni su oduzete, a ostala mi je samo borba i upornost. I zahvalna sam što u ovom veku mogu da se borim, što imam sredstva, jer da sam rođena pre 40 godina, tih oruđa ne bi bilo. Želim promenu, ali sam zahvalna za sve što imam i zbog toga se budim svakoga dana.No, probala sam jabuke i narandže sa svinjskim krmenadlama i to me je oduševilo. Znam da savršeno pašu uz ovaj tvoj recept. Fotografije ove jabuke su boćanstvene. Eto, pronašla si takvu lepotu života u jednoj običnoj presečenoj jabuci, u savršenom delu prirode koji uzimamo zdravo za gotovo i ja sam ti za to zahvalna. Poljubac iz Zemuna!

    Odgovori
  • Hvala vam svima na komentarima, jako mi je drago vidjeti da se pokrenula rasprava. Čini mi se da su neki malo drugačije shvatili ono što sam ja zapravo htjela reći. Naime ne radi se ovdje o elementarnoj nezahvalnosti i općem nezadovoljstvu. Nisam ja tip koji stalno nešto grinta i kuka i ne vidim ništa pozitivno u životu, upravo suprotno, ali ja nisam ni pisala o tom tipu zahvalnosti. Iako mi je zapravo Tadejin stav najbliži i mislim da se ona i ja potpuno razumijemo. Vjerojatno razlog tome leži u činjenici da živimo u istim okolnostima, u istoj državi i s sa sličnim pogledom na svijet. Također ovaj post je napisan s namjerom da bude humorističan, a ne ozbiljan i drago mi je što su ga neki ipak tako i shvatili. ;)A kad već ulazimo u ozbiljniju raspravu onda imam potrebu objasniti na kakav oblik „zahvalnosti“ sam mislila. Dakle problem s ovim dobronamjernim savjetom „budi zahvalan“ je složen na nekoliko razina. Prvo zbog toga jer često tu floskulu dobijemo kao savjet od nekoga kome se zapravo uopće ne da slušati naše probleme. Ta floskula je postala način da se nekoga skine s kurca i obično nakon nje slijedi nabrajanje što je toj osobi sve lošije u životu nego nama pa bi mi eto trebali biti zahvalni. Sorry ljudi ali meni je takav pristup tuđem problemu samoživ i nepristojan. Uvijek u razgovoru treba uvažiti činjenicu da je svakome njegov problem najteži koliko god nama djelovao banalno. Treba uvažiti i činjenicu da nismo svi isti i da imamo različit prag tolerancije za sranja koja nas pogode. Mislim da niko ko se žali ne traži od slušatelja rješenje svog problema već samo želi problem podijeliti s nekim jer i pričanje o problemu može jako puno olakšati dušu.

    Odgovori
  • Anne ja se apsolutno slažem sa svime što si ti napisala ali ti pričaš o nečem potpuno drugačijem. Naime ja ne pišem ovdje o toj prokletoj zapadnjačkoj želji za zaradom i uspjehom koja nas tjera i goni. Nažalost ja živim u državi u kojoj živim i tu ne vrijede ista pravila kao u civiliziranom svijetu. Ovdje za uspjeh nisu važne kvalifikacije, znanje i talenti. Rad rijetko ko cijeni, ovdje postoji jedan potpuno drugačiji sustav vrijednosti protiv kojega se nemoguće boriti. Kad to pokušaš, kao što ja pokušavam, onda te zgaze i to je to. Dakle ja ne pričam ovdje o bolesnoj želji za uspjehom i ambiciji ja pričam o želji za normalnim životom. Ili da pokušam bolje dočarati problem primjerom: imamo jednu tipičnu žrtvu mobinga koji je potpuno psihički uništio. Problem ove žrtve ne rješava „zahvalnost“ što ima posao (jer to će joj reći svatko kome se požali). U civiliziranom svijetu problem bi se riješio pravnim putem ili bi naprosto žrtva promijenila posao. U društvu u kojem mi živimo to nije moguće, žrtva ovdje može samo stisnuti zube i trpjeti (i naravno biti zahvalna što uopće ima posao). Zato smatram da je u ovakvim slučajevima „biti zahvalan“ najobičniji nihilizam, zabivanje glave u pijesak i samozavaravanje. Eto ja o tome pišem. Što se tiče ove zahvalnosti o kojoj pišu Jelena i Anne slažem se da je treba biti, ali tu mi je isto rasprava bespredmetna jer ko normalna nije „zahvalan“ (ja bi ovdje rađe upotrijebila izraz „sretan“) kad ima obitelj koja ga voli, kad su svi živi i zdravi itd. (ovo su ipak neke stvari ne koje mi u većoj ili manjoj mjeri ne možemo utjecati)… Na hrani, poslu i krovom nad glavom sam isto zahvalna ali ipak mislim da su to osnovne civilizacijske tekovine koje bi trebale biti pravo svakog čovjeka, a ne neki luksuz. Ljudska vrsta bi trebala raditi zajedničkim snagama da svatko upravo to i postigne, a ne prezentirati takve stvari kao neku neopisivu sreću u životu.

    Odgovori
  • Još se moram osvrnuti na jedan dio ovoga „budi zahvalan“ ili još bolje „ne talasaj, budi zahvalan da nam nije i gore“. Naime i ovdje se ne radi o savjetu da se pozitivno gleda na život i bla, bla… Ovo je floskula koja se koristi iz čistog straha da nečija pobuna protiv režima ne bi prouzročila još gore sankcije. Upravo zbog tog straha nam i je ovako kako nam je. Smanjuj ju nam plaće, gaze nam ljudska i rodna prava, ljudsko dostojanstvo je uglavnom uništeno, crkva nam kreira politiku, brakove i odgoj djece. A mi svi, baš kao ovce, samo šutimo i mantramo: „ne talasaj, moglo je bit i gore“. E pa ovo stvarno nije zdrav i normalan stav. Da su takav stav imali radnici u Chicagu 1. maja 1886. danas još uvijek ne bi poznavali osmosatno radno vrijeme, pravo na odmor i ostala radnička prava… Problem ovog društva je upravo u tom strahu, strahu da digne glas i izbori se za sebe, a sve pod nekom krinkom da bi trebali biti zahvalni što nam nije još i gore. Pitam se ja koliko gore nam točno treba biti da bi stekli pravo (pravo je ovdje u smislu mentalne granice) da se pobunimo i kažemo: „No Pasaran!“

    Odgovori
  • a propos ovoga “budi zahvalan” – da, nikad ne zaboravi sto ti je zivot dao, ali uvijek tezi visemu i boljemu! kao ovoj svinjetini npr. kad dobijes komad prascica fino promisli kako od njega mozes napraviti jos nesto ukusnije – ti si odabrala pravu varijantu 🙂 (as usual)

    Odgovori
  • mama mi je uvijek govorila da sam nezahvalna?! govori još i danas, možda i jesam s njezinog stajališta, ali kao što i ti kažeš težim samo nećem boljem i nisam zadovoljna dok ne dostignem zacrtanojako lijepo si napisala post, a što se tiče svinjetine, oduvijek je jedem i do nedugo nisam niti jela ništa drugo osim svinjetine i piletine, no od nedugo sam počela jesti i drugo mesoodličan izbor s jabukama, a slikice ove prerezane jabuke su odlične

    Odgovori
  • Draga Andrea,Hvala ti na odgovoru i razumijem te. Sjecam se zivota u ex-Yu i nama koji smo otisli je uzelo puno vrmena da izgubimo taj stav, iako smo otisli u puno uredjenijii sustav, jer ta duboka razocaranost koja se radja iz udaranja glavom u zid koji ti opisujes sto se tice sistema kod nas je nesto sto covijek tesko zaboravlja. pa upravo i kad mu upadne sjekira u med (ili brem kad se to cini, jer doci iz takvih uslova, samo ako si postovan i placen za svoj rad se moze ciniti kao upadanje sjekire u med).Nisam zaista uopce mislila na tebe kada sam spomenula ambiciju i slicno, a i u ambiciju nema nista lose (i sama sam jako ambiciozna osoba) to su samo bili generalni primjeri. Sve o cemu govoris, ja bih voljela reci da cak i u toj situaciji treba zauzeti stav o koje pricam, ali bojim se da bi rezultat, u mojoj realnosti, bio – odlazak u inostranstvo. U pravu si, ja ne zivim u uslovima koje opisujes i koji su mi kroz zadnjih 10 godina postali poznati, ali ne i nesto sto prozivljavam na svojoj kozi. Licno, nebih izdrzala ni godinu dana raditi i zivjeti u takvim uslovima, zato nemam nikakve odgovore. Zaista. Iako smatram, da se bijesom nista nece rijesiti (osim eventualno ostetiti zdravlje) nemam aposlutno nikakvu predstavu kako bi iko u takvim okolnostima mogao ne biti bijesan na situaciju o kojoj pricas. Tako da, razumijem te, i zao mi je da je tako, i volila bih da nije i nadam se da ce se stvari promijeniti na bolje. takodjer, znam an sto islis kad je u pitanju “odjebavanje” jer neko ne zeli da te slusa, nism,a na to mislila jer u pravu si, to boli jos i vise od problema ponekad, kad neko ko ti je drag ne zeli ni cuti kako ti je. moja mama je tipican primjer i ja s njom “na jedno uho udje, na drugo izadje” jer drugo nis ne pali.

    Odgovori
  • Sviđa mi se što si napisala, i daljnji komentari ispod.Da mi netko kaže da trebam biti zahvalna, prvo bi ju/ga pitala: kome zahvalna!?! samoj sebi za ono što sam ostvarila, ili toj drugoj osobi (da, eventualno njoj/njemu ako mi bezuvjetno pružio veća financijska sredstva).Ako se pak odnosi na dragog Boga i zahvalnost, postoji drugo mjesto gdje se njemu zahvaljuje i to je totalno privatna stvar.Ili pak možda zahvalna onima koji su prouzročili krizu, koju sad svi debelo plaćamo, bez da smo imalo krivi za nju.Meni pak najčešće oni kojima nije do diskusije kažu “moglo je biti i gore”! Da, ja kažem, ali moglo je biti i bolje!!

    Odgovori

Odgovori