Mađarska, putovanja

Pečuh i Baranja

Četvrtak poslijepodne, ruksak na leđima, napuštamo Zagreb na tri dana, cilj je Pečuh u mađarskoj Baranji. Par sati vožnje i eto nas na našem odredištu.
Pečuh je grad iznimno bogate povijesti. Ovo mjesto su već nastanjivali Kelti, a pravi procvat grad doživljava za vrijeme rimske dominacije pod nazivom Sopianae. Na kraju 3. stoljeća, nakon Dioklecijanove podjele Panonije, grad postaje središte rimske provincije Panonia Valéria. Najznačajniji spomenik iz vremena antike i rimske dominacije na ovom području definitivno je ranokršćanska nekropola koja datira u 4. stoljeće. S obzirom na moju sklonost upravo tom razdoblju nisam mogla dočekati vidjeti je. Nekropola je smještena nedaleko današnje Pečuške katedrale i za javnost je otvoren samo njen mali dio. Riječ je o podzemnom kompleksu grobnica iznad kojih je bilo sagrađeno svetište. Još su vidljive freske na zidovima grobnice s biblijskim prikazima poput Adama i Eve. Ovaj lokalitet je 2000. godine uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske baštine i zbilja je jedinstven u svijetu. Svega stotinjak metara istočnije od nekropole nalazi se kula Barbakan koja jedan od rijetkih ostataka iz vremena prije turske okupacije grada. Katedrala sv. Petra koja dominira ovim prostorom je nastala u 11. stoljeću no svoj današnji izgled je dobila u 19. stoljeću kad je obnavljana i nadograđena.

Rekonstrukcija ranokršćanskog svetišta u Pečuhu

Unutrašnjost kripte

Kula Barbakan

Katedrala sv. Petra

Iz vremena turske okupacije grada od 16. stoljeća najreprezentativniji spomenik je Gázi Kászim pašina džamija koja je danas u funkciji katoličke crkve. U svetištu se isprepliće tipična otomanska arhitektura s katoličkim freskama kojima su ukrašeni zidovi. Nažalost u unutrašnjosti crkve nije dozvoljeno fotografiranje. Iz vremena turske okupacije Pečuha sačuvane su i terme te još jedna džamija s minaretom.

Gázi Kászim pašina džamija

Turske terme

Nakon sloma otomanskoga carstva i povlačenja Turaka s ovog prostora, Pečuh doživljava novi procvat i dobiva svoj današnji izgled. Žila kucavica grada je Király utca (Kraljeva ulica) koju flankiraju zgrade građene u stilovima od baroka do klasicizma. Ova ulica je pješačka zona i to je definitivno najživlje mjesto u gradu. Tu se nalazi niz maštovitih kafića, pubova i slastičarnica u kojima osim pića možete dobiti i jelo po razumnim cijenama.
Moram priznati da je meni prva asocijacija na Mađarsku dobra hrana. Ovo je moje četvrto putovanje u Mađarsku i svaki put tu odlično jedemo. Nije važno sjedite li u restoranu ili pubu svi oni imaju bogatu ponudu klasičnih, modernih i tradicionalnih jela.

Kiraly utca danju i noću

U Király ulici smo jeli na dva mjesta u Arizona Ranch restoranu i Tempo caffe baru. Arizona je nešto skuplji restoran uređen u western stilu ali uz uobičajene T-bone i ostale odreske nudi i niz mađarskih jela. Tempo je caffe bar i éterem (restoran) u koji smo sjeli samo na piće, no kako smo se tamo duže zadržali odlučili smo nešto pojesti. Nismo požalili, hrana je bila izvrsna, porcije obilate, cijene jako pristupačne. Specijaliteti ovog restorana su Tempo limunada i Tempo Ice Tee, riječ je o mješavinama svježe iscijeđenoj limuna s čajem ili sokom i začinima. Pravo osvježenje i za vruče ljetne noći.

Medaljoni pačjih prsa s jabukom i cimetom

Pene s patkom i šampinjonima u umaku od mascarponea s patlidžanima

Lazanje

U Király utca osim kafića i restorana postoji još niz sadržaja koji čine ovu ulicu zanimljivom i živom. Živa muzika u pubovima, ulični svirači, Szabo muzej marcipana te razne suvenirnice.

Prvu večer i slijedeći dan u Pečuhu proveli smo u obilasku i razgledanju gradskih znamenitosti. Uži centar grada s katedralom, ranokršćanskom nekropolom, kulom Barbakan i Arheološkim muzejom smo obišli u jutarnjim satima. Poslije podne smo odlučili otići na brdo Mecsek (Meček) koje se proteže iznad Pečuha. Na ovom brdu je 1970. izgrađen Televizijski toranj s restoranom i vidikovcem s kojeg puca pogled na grad i Baranju. Ovaj toranj je pravi primjer socijalističke arhitekture, visok je oko 70 metara, dominantan je u prostoru i vidljiv je iz cijelog Pečuha i okolice. Ulaz na toranj se plaća oko 600 forinti (oko 20 kn), ali isplati se. Pogled je nezaboravan. Žao mi je što smo na toranj išli u petak jer je taj dan bio izrazito vruć i gotovo bez daška vjetra pa smo grad vidjeli u izmaglici. Restoran je kao i cijeli toranj još jedan spomenik socijalizmu, no bez obzira na to ponuda hrane je dobra, a i jedete uz jedinstven pogled.


TV toranj

Pogled na Pečuh s TV tornja

Ručak u restoranu na TV tornju

Ono što vam može predstavljati najveći problem u Mađarskoj je jezična barijera. Mađarski jezik je težak i bez obzira na veliki broj slavenskih riječi nama potpuno stran. Nažalost Mađari ne govore pretjerano dobro ni engleski što znatno otežava komunikaciju. Ovdje ćete definitivno bolje proći ako govorite njemački. Srećom ovaj dio Mađarske je povijesno i kulturološki usko vezan s Hrvatskom, a i hrvatska manjina je ovdje dosta zastupljena tako da se možete sporazumjeti i na hrvatskom jeziku. U Pečuhu sve odiše međunacionalnom tolerancijom. Tako da na mnogim javnim zgradama možete vidjeti natpise na mađarskom, hrvatskom, srpskom i njemačkom jeziku… Jezicima svih manjina koje obitavaju na ovom području. Mi smo bili jako ponosni kad smo saznali da Pečuh uz svoje Narodno kazalište ima i Hrvatsko kazalište. Hrvati u ovom gradu imaju i svoju crkvu, radijsku emisiju na hrvatskom jeziku te svoj klub. Saznali smo da tu postoji i njemačko kazalište međutim njega nismo našli.
Kad sam već kod kazališta vrijedi spomenuti da je ovaj grad poznat i po svom lutkarskom kazalištu. Zbilja ne čudi što je Pečuh proglašen europskom prijestolnicom kulture za 2010. godinu.

Kazalište lutaka

Hrvatsko kazalište

Narodno kazalište
Treći dan u Mađarskoj smo proveli u obilasku obližnjih gradova. Prvi na popisu je bio Mohács (Mohač). Grad smješten na Dunavu oko pola sata vožnje od Pečuha. Ovo je jedan miran gradić, uredan i po svemu sudeći bi rekla ugodan za život. Fascinirao me broj bicikla na cesti koji je ovdje glavno prijevozno sredstvo. U Mohaču smo prošetali uz obalu Dunava, razgledali crkve (pravoslavne, katoličke, reformatorske), popili kavu/pivo i nastavili dalje.


Mohač

Idemo dalje na sjeveroistok, vozimo se kroz nacionalni park Dunav – Drava. Prelazimo Dunav i eto nas u Bačkoj. Najveći grad u ovoj regiji je Baja. Ovo je još jedan tipičan Mađarski grad, miran, uredan i čist. Ništa posebno, zaključili smo da smo mi prvi i zadnji turisti u ovom gradu.

Baja

Nastavljamo dalje svoje putovanje, vraćamo se na zapad, u Kaposvar.
Kaposvar
Kaposvar je zbilja jako lijep grad no ono po čemu ću ga ja pamtiti je odličan ručak. Jeli smo na glavnoj gradskoj šetnici – korzu u Corso club & éterem (restoranu). Kakva je bila klopa vi prosudite sami. 🙂 🙂 🙂


Ramstek u umaku od crnog vina i brusnica

Gratinirana piletina

Gušćji batak s pirjanim kupusom i restanim krumpirom

Natrag za Pečuh kroz tipičan mađarski krajolik koji mene oduševljava.

Navečer smo se vratili u naš hotel koji do sad nisam spominjala ali ipak ne mogu to izbjeći. Naime hotel Amstel u kojem smo odsjeli je bio jedina negativna točka ovog cijelog izleta. Od samo početka ništa u tom hotelu nije bilo onako kako nam je obećano telefonski. Prema dogovoru smo trebali imati osigurano parkirno mjesto, koje, kako se uspostavilo, imamo ako na parkiralištu ima mjesta. Hotel inače ima dvadesetak soba i osam parkirnih mjesta pa vi sad vidite. Doručak je bio jedan od najškrtijih koji sam u životu vidjela u hotelu, naime uz jedno jelo s menua imali smo pravo i na samo jednu čašu soka/kave/čaja ostalo su naplaćivali?!? Nadalje sobarica nam je jedan dan odnijela ručnike i zabravila donijeti čiste, soba je bila u potkrovlju bez klime, a prodana nam je po cijeni normalne sobe i šećer na kraju ne primaju kartice iako na njihovoj web stranici piše da primaju. Sveukupni dojam hotela je čista nula.
Ipak peripetije s hotelom nisu umanjile naše oduševljenje Pečuhom i ovim krajem.
Četvrti dan ujutro krećemo za Hrvatsku ali ne idemo odmah u Zagreb, još planiramo obići našu Baranju. Ja sam za ovaj dio Hrvatske posebno vezana zbog prekrasnog lokaliteta Zmajevac na kojem sam godinama istraživala.
Prošetali smo Belim Manastirom i nastavili za Batinu. U Batini smo se malo duže zadržali kod Augustinčićevog spomenika palim borcima iz Batinske bitke.



Augustinčićev spomenik u Batini

Nastavili smo dalje za Zamajevac, a po tom u Kopački rit i Tikveš u kojem smo i ručali. Tikveš je klasicistički dvorac iz 19. stoljeća koji su sagradili Hbsburgovci. Dvorac je kasnije koristio Josip Broz Tito kao jednu od svojih rezidencija. Za vrijeme domovinskoga rata dvorac je bio u okupiranom području i tada je devastiran i opljačkan. Dvorac je danas dan na korištenje Parku prirode Kopački rit i nadam se da će ubrzo biti i obnovljen.

Tikveš

Restoran koji se nalazi nedaleko dvorca nije reprezentativan ali ima dobru ponudu slavonskih i baranjski specijaliteta, pogotovo ribljih. Ovdje sam već jela u par navrata i uvijek sam bila zadovoljna.

 

Šaran na baranjski s pekarskim krumpirom

Vepar u umaku s šumskim gljivama i džemom od šumskog voća

Nakon ručka smo morali privesti ovaj vikend kraju i kroz gužvu na autoputu sporo ali sigurno doći u Zagreb.

5 Comments

  • Avatar

    Super putopis popracen izvrsnim fotografijama.Pozdrav!

    Odgovori
  • Avatar

    Hvala ti. Mađarska je super i jako bogata kulturnom baštinom da se stvarno isplati otići tamo, a što je najvažnije cijene nisu nabrijane. 🙂

    Odgovori
  • Avatar

    Arheologija i dobra papica!!!:)))Nema bolje kombinacije!

    Odgovori
  • Avatar

    Uživala sam čitajući…fotke su ti divne.

    Odgovori
  • Avatar

    Hvala Blizančice. 😉

    Odgovori

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.