Jedan dan je do Božića i kod mene je apsolutno sve što je moglo poći krivo, pošlo krivo.
Nemam ni jednog kolača (dobro imam speculaas), stan je prljav (sinoć nam je krepao usisavač) i kao šlag na kraju, Lukrecija je sinoć zakurila.
Krešo cijeli dan spava (jer radi 765.
Što je Božić bez mirisa cimeta, jel tako?
Rekla sam vam da mi ove godine nikako ne sjeda to božićno ludilo i da nisam baš blagdanski raspoložena.
Kod mene još nema blagdanskog duha, prigušenih scena sa svijećama i treptavih lampica. Iako nas već dobrih mjesec dana sa svih strana bombardiraju upravo takvim prizorima, na sve sam to ostala nekako ravnodušna.
Ne znam zbog čega, ali oduvijek sam bila fascinirana dizanim tijestom. Jednostavno me oduvijek oduševljavala izrada kruha i peciva, gotovo kao da je riječ o nekoj čaroliji ili barem alkemiji.
Večeras neću biti sentimentalna i cmizdrava, obećavam. Danas ću vam pisati o jednostavnom i poprilično zdravom desertu koji sam nazvala veganska panna cotta.
Moja baka nije bila žena od kolača. Ona je u svemu bila konkretna (no bull shit) osoba pa tako i u kuhanju. Kuhala je jednostavno, tradicionalno, sezonski i nikad nije pretjerivala.
Vikendi su jedino vrijeme kada stignem fotografirati i raditi za blog, posebno kada su dani ovako kratki i tmurni, a ja ionako dolazim doma po mrklom mraku.
Odlučila sam danas podijeliti s vama recept za jednu od mojih omiljenih torti. Zapravo, to sam odlučila još prošli tjedan, a onda mi je palo na pamet da bi mogla i snimiti video.
Ne treba suditi knjigu prema koricama pa uglavnom to ne radim, ni u doslovnom ni u prenesenom smislu. Ipak, kad su kuharice u pitanju, sklona sam svakakvim predrasudama.
Kesten pire nije okus koji pamtim iz djetinjstva, ne sjećam se da sam ga ikad kao dijete jela, ali zato se itekako dobro sjećam mirisa pečenih kestena.
