Krašuljci, pa tko se ne sjeća tih neodoljivo prhkih keksića prepunih čokolade.
Bili su to moji omiljeni keksi kojima nikad nisam mogla odoljeti. Oni su definitivno obilježili moje studentske dane, a često su mijenjali i konkretan obrok. Sada ipak ne bi jela kekse za ručak, ali tako rado ih se sjetim uz poslijepodnevnu šalicu kave.
Kad su kolači u pitanju uvijek ću odabrati čokoladne, po mogućnosti tamne, guste, intenzivne i sočne kolače.
Posljednjih mi desetak dana traje kao cijela vječnost. Imam osjećaj da su prošli mjeseci i da vrtlog života ne staje divljati. Stojim u centru te oluje, potpuno mirno, dok sve okolo divlja i luduje.
Kad se život malo zakomplicira ja se vraćam svojoj najdražoj terapiji – kuhanju.
Lješnjaci su moj omiljeni orašasti plod. Obožavam ih u kolačima, kremama, sladoledu ili same kao energetski zalogaj. Upravo zato sve što u svom nazivu krije riječ nougat mene osvoji na prvu.
Naša jedinica, mjesec našeg života, naše sunce i zvijezde, naša mala L. napunila je u petak sedam godina.
Ne znam što bi vam više rekla, ne kužim kako je tako brzo postala velika cura i školarka.
Kad na ovom blogu ugledate srcoliku čokoladu to može značiti samo jedno – spremamo se za Valentinovo.
Ili ne baš. 😀
Da vam pravo kažem nismo vam mi baš od slavljenja Valentinova, nikad i nismo bili.
Danas ćemo malo o buhtlama. Može?
Tema je na prvi pogled svakodnevna, ali ipak ima nešto u tim malim pahuljicama dizanog tijesta što me uvijek i ponovno oduševljava.
Deserti u čaši oduvijek su mi se činili pomalo nezanimljivim ili bolje reći, zbog svoje jednostavnosti, bili su uzrok moje apsolutne lijenosti da ih napravim. Ispostavilo se da nisam bila u pravu.
Godinu sam započela kruhom, a nastavljam je u istom tonu. Ponovno dizano tijesto, ali ovaj put konkretnije i bogatije – krafne. I to ne bilo kakve krafne, već one male šuplje, šarene i vesele -američke krafne.
