Naša jedinica, mjesec našeg života, naše sunce i zvijezde, naša mala L. napunila je u petak sedam godina.
Ne znam što bi vam više rekla, ne kužim kako je tako brzo postala velika cura i školarka.
Čini mi se kao da sam se tek počela navikavati na ulogu roditelja, a ona je već tako velika i samostalna. Kao da su godine prošle preko noći.
Kad na ovom blogu ugledate srcoliku čokoladu to može značiti samo jedno – spremamo se za Valentinovo.
Ili ne baš. 😀
Da vam pravo kažem nismo vam mi baš od slavljenja Valentinova, nikad i nismo bili.
Danas ćemo malo o buhtlama. Može?
Tema je na prvi pogled svakodnevna, ali ipak ima nešto u tim malim pahuljicama dizanog tijesta što me uvijek i ponovno oduševljava.
Deserti u čaši oduvijek su mi se činili pomalo nezanimljivim ili bolje reći, zbog svoje jednostavnosti, bili su uzrok moje apsolutne lijenosti da ih napravim. Ispostavilo se da nisam bila u pravu.
Godinu sam započela kruhom, a nastavljam je u istom tonu. Ponovno dizano tijesto, ali ovaj put konkretnije i bogatije – krafne. I to ne bilo kakve krafne, već one male šuplje, šarene i vesele -američke krafne.
Sretna vam nova godina ljudi! Nadam se da će vam ova 2019. donijeti sve ono što si priželjkujete te da ćete biti okruženi ljudima koje volite, sretni i veseli.
Stigli smo do kraja još jedne godine. Uvijek mi se čini da dođe prebrzo i iznenada, kao da se ni ne okrenem, a Stara godina je već pred vratima.
Blagdani su za mene dobili posebnu čar onog trenutka kad sam postala majka. Iako sam ih voljela i prije nisam se toliko zamarala njima, za mene su to bili tek slobodni dani za odmor i pretjerivanje u hrani i piću.
Današnji post bi mogla nazvati i ‘Priča o tri žene i jednom PDF-U‘, ali neću, danas ću biti ozbiljna i razdragana jer su me preplavile emocije. Sreća i ponos, ponajviše.
Prosinac je zbilja čaroban mjesec i teško je ostati imun na sav njegov šušur i veselje.
