…pa Hum, naravno!
Hum je srednjovjekovni istarski kaštel nastao u 11. stoljeću na mjestu koje i ranije naseljavano. Za razliku od drugih Istarskih gradova ovaj se gotovo i nije širio izvan svojih zidina pa je valjda tako postao najmanji grad na svijetu.

Gradić je stvarno divan, kako smo stigli u Hum relativno rano ujutro, sve je još bilo mirno, u polusnu koji je remetilo jedino moje euforično fotografiranje svakog detalja. A cijeli grad je prepun detalja pa kako tome odoljeti.

Gradom dominira župna crkva Uznesenja Marijina. To je barokno zdanje sagrađeno u 1802. godine na mjestu starije crkve iz 13 stoljeća.

Poznata je i vrlo pohvaljena Humska konoba koja nudi Istarske specijalitete. Kako smo u Hum stigli ranom zorom konoba još nije bila otvorena tako da vam o tome ne mogu ništa posebno reći. Konoba u svojoj ponudi, uz fuže i ostale istarske delikatese, nudi i bisku, a na Wikipediji (je mi izvor) tvrde da je to ujedno i jedino mjesto na kojem se ista može popiti. Moram priznati da mi ovaj podatak baš i ne drži vodu. Ja sam bisku, između ostalog, pila u Tklači tako da… Jedino ako se ovdje ne radi o nekoj drugoj/drugačijoj biski?!
U Humu se nalazi i poznata Aleja glagoljaša. Riječ je o spomeniku u čast glagoljice, nastalom osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji se sastoji od niza kamenih skulptura. Ideja za ovaj spomenik je potekla od Čakavskog sabora, a proteže se uz cestu od Roča do Huma.
Ovaj spomenik mi je kao i onaj u Baškoj na Krku (ovaj je stariji) totalna fora, i nekako brijem da se i stranim turistima sviđa. Super je voziti se tom cestom i stalno zastajati pored novog spomenika, čitati što piše na njemu, koja su to slova i naravno sve to fotkati.

Hum je najmanji, a koji li je najljepši… pa po mom mišljenju tu definitivno u najuži izbor ulazi Draguć.

Draguć je još jedan mali povijesni gradić sa svega pedesetak stanovnika. Kao i mnogi drugi Istarski gradovi Draguć je nastao kontinuitetom naseljavanja od prapovijesti, a današnji izgled je dobio u srednjem vijeku. Zahvaljujići tome uspio je šarmirati i mnoge redatelje i filmaše tako da je upravo ovdje snimano desetak filmova.

U Draguću se nalaze i četiri znamenite crkve od kojih je treba istaknuti crkvu sv. Roka s freskama majstora Antuna iz Padove. Nedaleko od ove crkvice vide se i ostaci prapovijesni

bedema.

I mene je ovaj grad potpuno očarao, divan je, ima neko terapijsko djelovanja. Nažalost već je bilo kasno poslijepodne i morali smo krenuti dalje. Po preporuci naši istarskih domaćina krenuli smo prema Primorju preko Učke (ne kroz tunel). Iako mi se u početku to činilo kao strašno gubljenje vremena, a ni moj želudac (koji nikako ne voli vožnju) nije bio preoduševljen, potpuno sam se predomislila kad smo dosegli 1400 m visok vrh i vidjeli Istru, Kvarner i Rijeku kao na dlanu.

Na povratku smo još večerali podno vrha u restoranu dopo lavoro gdje smo morali probati fuže s tartufima! 😉

(slika je koma jer je slikana po mrklom mraku)

još fotografija