Riža je osnovna namirnica u mojoj kuhinji. Kada ne znam što bi kuhala uvijek pri ruci imam riže koju mogu jednostavno i brzo pripremiti za ručak. Iako je rižot moj najčešći izbor, riža je tako svestrana namirnica da se može upotrijebiti na bezbroj način.
Što je ljeto bez punjenih paprika – ljetnog glasnika dugih dana, vrućih noći i morskih radosti.
Kad ne znam što bi kuhala uvijek se okrenem onim dobro poznatim i sigurnim namirnicama. Riži i tjestenini.
Uporno ignoriram činjenicu da je prosinac, ignoriram i činjenicu da se magla ne diže cijeli dan i da je vrijeme hladno, trulo i sivo. Također, odolijevam lampicama, kuglicama i kolačima. Za sada.
Znam da je pitanje trenutka kad ću morati zasukati rukave i napeći kekse, objesiti kuglice i upaliti lampice, ali ja sam još uvijek u nekom proljetnom raspoloženju.
Pokušavam se vratiti u staru rutinu, onu rutinu jutarnje masaže u tramvaju i jurcanja od stanice do stanice kako ne bi zakasnila na posao.
Volim boje, zbilja ih volim, iako bi samo letimičan pogled na moju garderobu mogao sugerirati upravo suprotno jer tamo nema ni b od boje. Tamo vlada tama crne, crne, još malo crne.
Za neka jela ne znam što bi vam napisala. Ukusna su ta jela, mi ih ponovimo i po nekoliko puta ali naprosto mi ne dolazi inspiracija kad ih želim staviti na blog. S druge strane mrzim gomilati neobjavljene recepte po draftu jer kako vrijeme prolazi ja imam sve manje nadahnuća uopće se vraćati na njih.
Čitam danas u novinama da s pomicanjem sata na zimsko računanje (što nas ubrzo očekuje) nastupaju i sezonski poremećaji raspoloženja (to se tako službeno zove).
Još manje od 48 sati narode, još samo toliko i partim u još toplije, južnije krajeve.
Oko 710. godine maurske snage zaposjele su dobar dio Pirinejskog poluotoka i osvojile do tada kršćanske zemlje srednjovjekovnog vizigotskog carstva. Gotovo osamsto godina su kršćanski kraljevi, malo pomalo, osvajali svoje zemlje natrag. Ovo razdoblje, u španjolskoj i portugalskoj povijest, naziva se Rekonkvista (Reconqusita).
