Kad sam tek počele raditi jako sam nadobudno pristupala pitanju prehrane pa sam si tako svaku večer kuhala ručak za sutradan koji bi spakirala u zdjelice nosila na posao. S vremenom je entuzijazam popuštao, a ja sam sve manje kuhala za slijedeći dani i sve više se oslanjala na pekarske proizvode.
Nedugo nakon toga sam odustala od peciva i potpuno prestala jesti na poslu.
Moja ljubav prema Grčkoj i svemu grčkom traje gotovo trideset godina, ili preciznije cijeli moj život.
Pitam se što danas znači biti žena. Ne žena u biološkom smislu jer to je bar jasno, pitam se što znači biti žena u sociološkom smislu.
Danas sam baš nadahnuta za pisanje, na koji god blog zavirim nađem pregršt stvari koje bi komentirala i riječi same poteku.
Ne poznajem ženu koje ne voli ići u DM. Izgleda da je nama odlazak tamo poput neke psihoterapije.
Ne znam kako je s vama no ja čim zakoračim u DM osjetim neki spokoj.
Meso i meso i opet meso… Tako vam je to u našoj kući, nemam poštenog obroka bez poštenog komada mesa.
Zadnjih dana sam u fazi „povratka krojenima“ jer, kao i svima, nedostaje mi inspiracije i vremena za svakodnevno kuhanje.
Znam, znam zvuči pretenciozno ali zapravo se radi o vrlo banalnom receptu. Riječ je o ribi pečenoj u pergament papiru (papiru za pečenje).
Oni koji duže prate moj blog mogli su primijetiti da sam poprilično praznovjerna. Dobro, nisam sad bolesna da ne izlazim iz kuće ako mi je loš dnevni horoskop.
Rekli su mi da što god radila u Novu godinu ne ulazim s peradi na stolu. Jesti perad na početku Nove godine navodno je najgore što se može učiniti i tako započeta godina nikako neće biti prosperitetna.