Lijepa naša, novosti, PR, putovanja, razno, varia

Bloggers Weekend Challenge u Termama Sveti Martin

Čakovec by night

Dragi moji čini mi se prikladno godinu završiti s pričom o najljepšem blogerskom događaju ove godine, stoga večeras ne donosim recept već moje dojmove s Bloggers Weekend Challenga održanog u Termama Sveti Martin od 5. do 7. 12. 2014.

Međimurje je za mene bilo terra incognita.

Zahvaljujući svom poslu imala sam prilike obići najnevjeorjatnije kutke lijepe naše, ali Međimurje mi je nekako promaklo i ostalo nepoznata zemlja.

Možete samo zamisliti moj šok i nevjericu kad sam prije par mjeseci dobila poziv iz Termi Sveti Martin da se pridružim Bloggers Weekend Challengu u njihovoj organizaciji.
Naravno da ću doći!
Naravno da se radujem i jedva čekam!
Ali nakon prvotnog oduševljenja uslijedila je doza realnosti i niz sasvim objektivnih problema koji su otežavali moj odlazak u Sveti Martin.
Kao prvo imam malo dijete i ne mogu tek tako otići na tri dana.
Ne vozim i uopće ne znam na koji način ću se dovući do tamo. I na posljetku, vrijeme je svih mogućih viroza i tko zna hoćemo li svi biti dovoljno zdravi da ja odmaglim u spa. 😀
S vremenom i djetetom smo se dragi i ja nekako organizirali, za prijevoz se pobrinula draga Tadeja (T & T Kitchen), a što se zdravlja tiče… Recimo da je bilo prolazno.

I tako, stigao je taj petak. Padala je kiša, gadno je vrijeme bilo. Tadeja me pokupila kod Vjesnika pa smo produžile u najvećoj zagrebačkoj gužvi po Sašu (Crumbs from my table) i Nikolinu (Nicky’s Bakes).
Natrpavamo četiri torbe plus još toliko foto- opreme u Spark i savršeno putovanje u društvu gurmana je moglo početi.
No, naravno da nije sve bilo baš potpuno savršeno, Tadeja je dan prije putovanja odvezla auto na pranje, a škvadra u praonici je izvela nešto sa šoferšajbom pa se ista luđački maglila. Kišno vrijeme + zamagljena stakla nisu baš idealna kombinacija, ali snašli smo se, jednostavno smo upalili klimu. Saša se doduše smrznuo, ali bože moj, sve za viši cilj.
U Međimurju nas je uhvatio mrak, a cesta se pretvarala u vinogradarski put. Vadimo upute, a ja palim i GPS, za svaki slučaj. Cesta je mračna, a kroz šoferšajbu se tek nazire jedna vidljiva točka. Svi četvero se naginjemo naprijed, škiljimo kroz tu točku i spominjemo Stevena Kinga, polja kukuruza i mračne krivudave ceste. U potpunoj euforiji stižemo u Sveti Martin, ne vjerujemo gdje smo. Nakon vinogradarskih puteva, magle i mraka pred nam je prekrasan, moderan hotel.
Sastajemo se s Tihanom (Just Cake the Cupcake) i Darkom (Darkova web kuharica).
Smještamo se u sobe i ja sam opet u šoku jer stvarno nisam očekivala ovakav luksuz.

Sveti Martin hotel

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kasnije smo se svi okupili u hotelskom baru, stigao je i ostatak ekipe, Tamara (Bite my cake), Mateja (M’Bakrey), Anja (Sweethear), Persa (Beauty and Sweets) te Ivana i Dražen sa Šminkerice.
Druženje smo nastavili u pubu Potkova, uz dobru hranu i pivo zaružili smo u sljedeći dan.
Dojmovi su već tad bili preintenzivni da bi se selgenuli i ja sam od uzbuđenja jedva zaspala.

Sljedeći dan smo započeli bogatim doručkom u hotelu, a kad kažem bogatim, zbilja mislim bogatim. Toliko bogatim da sam se našla u situaciji da od silnog izbora više ne znam što bi jela. Od domaćeg meda, jaja, slatkih još toplih peciva, domaćeg jogurta, narezaka, voća, sokova… Zbilja, to se ne da ni nabrojat. Kako nam je u planu bilo degustiranje vina odradila sam nekoliko repeticija doručka, za svaki slučaj. 😀
Ali to nije bilo sve, te subote nas je posjetio i Sveti Nikola te svakome od nas ostavio po jedan veliki, ukusan i mirisni medenjak.

I moram vam reći, ako bi nešto posebno izdvojila u Termama Sveti Martin, to bi svakako, uz hranu naravno, bila briga za gosta kroz niz malih detalja kojima učine boravak kod njih posebnim. Vjerujte mi, zbog tog svog posla zbilja sam se nahodala po svakakvih hotelima i nikad nisam naišla na ovako toplu atmosferu i toliko maštovitosti kao kod Martinovaca.
No vratimo se mi dalje našem weekend challengeu.
Produžili smo u Mačkovec.
Moram li vam išta više reći?
A gdje bi drugo završila skupina poguzija u Mačkovcu nego u slavnoj Maloj Hiži.

 

Mala hiža

Mislim da je to mjesto koje ne treba posebno predstavljati jer Mala Hiža već ima status kultnog restorana i to ne bez vraga, već zbog svoje odlične kuhinje.
Mi smo degustirali njihov zaštitni znak, međimursku gibanicu sa sladoledom od bućinih sjemenki i bućinog ulja te parfe tortu od čokolade i kestena.
Majko mila!
Ja želim taj sladoled jesti svaki dan!
Mislim, i ostali deserti su bili odlični, ali sladoled nas je sve oborio s nogu.

Nismo stigli ni reći buća, a već jurimo (doslovno jurimo :D) po međimurskim bregima u Vinsku kuću Hažić na degustaciju vina.
Tamo nas je dočekala simpatična Tatjana koja nam je ispričala sve o njihovoj proizvodnji , provela nas kroz podrume i počastila nas prekrasnim čipsom od jabuke koji proizvode.

Ovdje smo degustirali vina i malo se igrali u pogađanju sorti što meni poslovično nikako ne ide pa sam se više posvetila degustiranju kruha u bućinom ulju. Na kraju sam kupila i par butelji njihove graševine te pakiranje čipsa. Čipsa više nema, ali graševina strpljivo čeka svoju reinterpretaciju u nekom mom jelu. 😀 Obavijestiti ću vas o tome. 😀

Mlin na Muri

Vrlo brzo jurimo dalje u Mlin na Muri.
Prekrasno drveno zdanje gdje nas je dočekao načelnik općine i rekao nam par riječi o njima, njihovim projektima i planovima za budućnost.
Zbilja, ovo je kraj koji vođen Termama Sveti Martin jako puno ulaže u razvoj turizma. Grade se biciklističke staze po cijeloj županiji, a i sam hotel je biker friendly, svugdje gdje dođete dočeka vas besplatni wi-fi (što je posebno važno kad imate govno od tele2 mreže pa ste cijeli vikend u roamingu), vinari se povezuju u vinske ceste, polako se pojavljuje i ponuda privatnog smještaja… Terme su čak raspisale natječaj za male OPG-ove kojima će ustupiti komade zemlje na kojima će se proizvoditi hranu za potrebe hotela. Dakle, sve što može biti, kod njih je lokalno i domaće, kud ćeš bolje. 🙂

U mlinu smo i ručali. Meso iz tiblice, kosanu mast, domaći kruh, vrhnje, luk u bućnimo ulju.
Jednostavno rečeno – počinili smo masakr hranom. 😀
Priznajem skrušeno, dalmošica kakva jesam, imala sam strašnu predrasudu prema mesu iz tiblice, ali nakon ovog iskustva tvrdim da je nakon pršuta sljedeća najbolja stvar upravo to meso. 😀

Zbog izrazito lošeg i kišnog vremena propustili smo vožnju Murom na skeli, ali kako moj dragi uvijek kaže, treba nešto ostaviti i za sljedeći put. 🙂

Nastavali smo dalje na prvu naftnu bušotinu na svijetu u Peklenici, jedan kuriozitet koji nam je svima bilo drago vidjeti, a nakon toga smo požurili u Belicu slikat se sa spomenikom krumpiru. K vrapcu ipak smo većinom food blogeri. 😀

 

Izlet smo toga dana završili u Čakovcu koji je bio predivan sav tako okićen i blagdanski raspoložen. Čak ni ta dosadna kiša nije umanjila dojam svjetlećeg stropa na glavnom gradskom trgu.
Popili smo kavicu, odmorili se i požurili natrag u hotel.

Nakon ovakvog dana sigurno bi bilo razumno ne večerati, ali kako se uspostavilo, nitko od nas nije baš pretjerano razuman pa samo se okupili na hotelskoj večeri. 😉 Ponovno nas je dočekao švedski stol i ponovno bogatstvo izbora.
Oćeš janjetinu, piletinu, ribu ili vegetarijansko, oni imaju pokrivene sve opcije…. I savršeni salad bar i domaće prefine juhice… Imaju i restoran s raw food ponudom… Ma sve što vam padne na pamet naći će se u ovim termama.

Trebalo je potrošiti sve te silne kalorije pa smo večer završili plivanjem namakanjem u bazenu s termalnom vodom. Mogli smo također uživati i u cijelom nizu raznih drugih beauty i spa tretmana koje terme nude, ali mi smo se odlučili na ležerno druženje u toploj vodi.
Dan je završio savršeno i s još više dojmova pa sam opet teško zaspala. A i želudac me nešto zezao, izgleda sam se malo prejela. 😀

Slatki rastanak u Varaždinu

Nedjeljno jutro je obilježila odjava iz hotela i pozdrav s našim krasnim domaćinima u Termama Sveti Martin, ali to nije bio kraj naše blogerske avanture.
Tihana je za nas pripremila još jedno iznenađenje. U Varaždinu su nas ugostili u slastičarnici Gustolato u kojoj smo degustirali gotovo sve kolače iz njihove ponude te počinili još jedan masakr. Ovog puta vrlo slatki.

Mogli smo sada nastaviti za Zagreb, šajba našeg sparka se i dalje maglila, ali mi smo bili u sedmom nebu. Ja sam imala krpicu u ruci, Tadeja je šaltala klimu i grijanje te smo malo pomalo stigli u Zagreb.
Bio je ovo slatki rastanak nakon još slađeg vikenda.
Jako mi je drago da sam bila dio ove priče, drago mi je što sam upoznala neke nove krasne ljude, što smo se lijepo družili i još ljepše jeli. Zbog toga sam neizmjerno zahvalna našim domaćinima Saši Vugrinecu i Tihani Koprek na svemu. Na savršenoj organizaciji, na prekrasnoj, gotovo obiteljskoj atmosferi i na svim detaljima kojima su uljepšali naš boravak u Međimurju.
Hvala vam ljudi i nadam se da se vidimo opet!

Comments

comments

Odgovori