Sigurna sam da ste već sve pripreme za blagdane odradili, ili ste ipak do grla u brašnu i šećeru pripremajući posljednje kolače za sutrašnji svečani stol?!
Možda vam dom ispunja neodoljiv miris bakalar i fritula, a možda ste zavaljeni u fotelji i uživate jer ste ove godine sve napravili na vrijeme?!
Ja sam negdje na pola puta.
Ne, ne varaju vas oči ja sam zbilja objavila dva posta u razmaku od jednog dana.
Uvijek sam tužna kad završim čitati neku dobru knjigu.
Kada mogu birati što bi jela za ručak ja uvijek odabirem tjesteninu. Moja jača polovica se obično buni kad čuje moj izbor i cvili da bi on jeo neko mesoooo.
Kad Miki kaže da se boji on misli ozbiljno, a ozbiljna sam i ja kad kažem da sam u panici u iščekivanju knjige…
Prvo vam se svima želim zahvaliti što dolazite na ovaj blog, komentirate i kuhate, jer ruku
Dragi prijatelji, stvarni i virtualni, imam prelijep i težak zadatak večeras. Zadatak mi je podijeliti sa vama novosti koje se planiraju već neko vrijeme.
Prvi wok sam kupila 2006. godine u Ikei u Beču. To je bio onaj njihov standardni, teflonski wok od 7 eura.
Ponedjeljak je, a ja sam već umorna preko svake mjere. Nažalost ove godine se ne mogu ni blagdanima veseliti kad padaju na tako glupe dane, u subotu i nedjelju.
No dobro nemam ja nikakvu tajnu velike moći, a nisam baš ni Mistriozo pa ću sa vama podijeliti „tajnu“ nastajanja fotografija na ovom blogu.
Za neka jela ne znam što bi vam napisala. Ukusna su ta jela, mi ih ponovimo i po nekoliko puta ali naprosto mi ne dolazi inspiracija kad ih želim staviti na blog.